Moj put iscjeljenja bio je kombinacija više faktora: zdravijeg načina života, više sna, više kretanja, više boravka u prirodi, promjena ishrane, prihvatanja istine o svom životu (o sebi, svojoj porodici, bolesti), mijenjanja ograničavajućih uvjerenja – jedno od njih bilo je da tijelo služi samo za to da bi bilo bolesno, i onog popularnog rada na sebi koji je imao utjecaja na toliko toga

Da je život često nepredvidljiv i da nas voli iza svakog ugla iznenaditi raznim nedaćama najbolje zna mlada i talentovana književnica iz Siska, Nastja Kulović koja je godinu dana nakon poroda saznala da boluje od multiple skleroze – bolesti koja je obilježila dobar dio života njene porodice, posebno sestre Ade kojoj su deset godina ljekari pokušavali uspostaviti dijagnozu.

Nimalo bezazlene simptome multiple skleroze Nastja je zaustavila sve popularnijom terapijom pčelinjim otrovom, koja se posljednih godina uspješno koristi za liječenje sve većeg broja lakših i težih bolesti.

Svoju priču Nastja je slikovito ispričala u knjizi “Kud si krenula?”, gdje se dijagnozi obraća kao gospođi Multipli Sklerozi i dopisuje se sa njom.

Ovo je njena ispovijest.

Gospođa Skleroza kao pridruženi član porodice

Kad sam ostala bez vida na lijevom oku 2012.godine, sedam dana nakon što se činilo da imam samo upalu rožnice, u moj se život vratila od ranije poznata – gospođa Skleroza.

Nepredvidivu i često nemilosrdnu autoimunu bolest, multiplu sklerozu, ne zovem gospođom iz čistog mira. U vrijeme kad mi je potvrđena dijagnoza, o multipli sam znala dosta toga, osim da je zovu MS. To mi je zazvučalo kao neprimjereni nadimak za nekoga ko može imati nevjerovatnu moć nad pojedincem, ali i cijelom porodicom. Kao da joj time tepaju, kao da je umanjuju.

Godinama prije mog susreta licem u lice s njom, Multipla je već bila pridruženi član moje porodice, kao što često kažem kad govorim o svojoj knjizi „Kud si krenula?“, romansiranim memoarima u kojima sam iskreno ispričala istinitu priču o tome kako bolest utječe na porodicu i sve njene članove, ne samo one bolesne.

Stakleno dijete

Nastja napominje da njena knjiga nije priručnik za oboljele od multiple skleroze. Mogla bi biti „vodič za život“, kako su je neki pohvalili. Ondje je multipla dobila svoje mjesto, svoju važnost, svoje ime i prezime.

“Sjela sam i redala sjećanja, o tome kako su se mojoj tri godine mlađoj sestri Adi prvi put pojavili simptomi kad je imala devet godina, o onome što se događalo dok joj, deset godina kasnije, nije izrečena dijagnoza multiple skleroze, o tome kako nam je ta bolest objema ukrala djetinjstvo i kako sam, ni ne znajući, odrastala kao stakleno dijete – zdravo dijete u sjeni bolesti.

Progresivna bolest kod moje sestre zaustavljena je autotransplantacijom matičnih stanica, čudom zapadne medicine, kako smo mi to doživljavali.

Ona od 2007, kad je autotransplantacija obavljena, nema fizičkih simptoma. Ali bolest je bila velika trauma, ukrala joj je djetinjstvo, morala je naglo da odraste, pa je sada „ranjeno dijete“ zarobljeno u tijelu žene. Izgubila je povjerenje u svoje tijelo, što se odrazilo na njenu psihu: s vremena na vrijeme pomisli da će je tijelo izdati, pa strahuje od pada, zbog čega se najsigurnije osjeća kod kuće. Njeni napadi panike nisu posljedica iracionalnih strahova, već proživljene traume.

Ali Ada već neko vrijeme ide na tjelesnu psihoterapiju koja joj, osim što joj pomaže da povrati vjeru sebe, pomaže da vrati povjerenje u svoje tijelo”, piše Nastja.

 Opet strah i neizvjesnost

Ali bolest ne nestaje samo tako, ona opustoši i izmori, kao što je izvrsno primijetila Slavenka Drakulić u svojoj knjizi o bolesti – „Hologrami straha“.

Bolest se ponekad i vrati, kao u slučaju moje porodice, možda da dovrši započeto.

Kad smo se počeli opuštati i vjerovati da je s multiplom u našim životima gotovo, ostala sam bez vida na lijevom oku. Za moju dijagnozu nije bilo potrebno deset godina, bilo je dovoljno – deset dana. Učinilo mi se kao da gledam ubrzani film Adinog života. Opet su tu bili strah i neizvjesnost i bezbroj pitanja mojih roditelja.

Tek kad sam zastala i pitala se čija je to bolest, shvatila sam da imam mogućnost izbora: da ja mogu odlučiti kojim ću putem dalje i da on ne mora biti isti kao Adin.

 Zazirala od bolnica

Nakon neprihvaćanja i ljutnje koji, vjerujem, prate svačije dobivanje dijagnoze, nakon straha i sumnji, sjela sam za kompjuter i krenula u istraživanje.

Ja sam se zapravo budila sa simptomima Adine bolesti, provjeravala sam da li mogu da gutam, da li vidim dobro, tresu li mi se ruke, vrti li mi se u glavi, sve dok se nisam pitala čija je to bolest.

Iako se činilo kao da je to zajednička bolest naše porodice, kad je postala i moja, shvatila sam da imam priliku da odaberem svoj put, za razliku od Ade koja je tad bila premala da bi mogla da donosi odluke u vezi sa svojim zdravljem.

Zazirala sam od bolnica. Nakon godina provedenih po hodnicima i sobama, kao pratnja i podrška sestri, nakon neugodnih razgovora s liječnicima, nakon svih nadanja i očajavanja, poželjela sam drugačije iskustvo.

Zato sam otišla kod doktorice Maje Roje Novak, neurologinje koja se bavi integralnom medicinom i objedinjuje razne terapijske pristupe u cilju što boljeg i bržeg izliječenja bolesti, i odlučila se za terapiju pčelinjim otrovom, kombinovanu s drugim terapijama koje doktorica praktikuje.

Imala sam sreće da ispunjavam preduslov, da nisam alergična na pčelinji otrov.

 Poslije pčelinje terapije, viroze i prehlade su me zaobilazile

Idućih šest mjeseci odlazila sam jednom sedmično na terapiju, lijegala sam na stol, gledala pčele položene na moj trbuh kako savršeno ubadaju meko tkivo i ispuštaju otrov, zamišljajući dan kad ću se probuditi radujući se danu, umjesto da strahujem što me u tom danu čeka.

Terapija izgleda tako što se pčele stave na stomak, nakon čega vas ubodu, ispuste otrov i umru. Ubrzo sam stigla do dvadeset i pet pčela po jednoj terapiji. Ti ubodi su toliko brzi, jedan za drugim, ni ne stignete da se prepustite bolu.

Mjesto uboda otekne i zacrveni se, te ga neko vrijeme nakon terapije osjetite, ali onda se umiri. Mazala sam stomak gelom od lavande, što je pomagalo u smirivanju otečenog mjesta. Vid mi se tad u potpunosti vratio, a kontrolna magnetna rezonanca pokazala je da su lezije, koje su prije bile aktivne, nestale.

Osjetila sam opšti boljitak, imala sam puno energije, viroze i prehlade su me zaobilazile, nisam imala drugih simptoma bolesti.

Ubode sada ne praktikujem, ali pčele izuzetno volim. Kao dijete maštala sam da ću biti spisateljica sa mačkama, a eto, postala sam spisateljica sa pčelama.

 Uredniji i zdraviji život

Uz terapiju pčelinjim otrovom, promijenila sam prehranu, a malo po malo počela sam mijenjati cijeli svoj život. Počela sam više i urednije spavati, više se kretati i boraviti u prirodi.

Suočila sam se s uvjerenjima koja su me u životu ograničavala, bila sam sve hrabrija pogledati u ono od čega sam satkana, u prošlost svoje porodice, u sve ono što me oblikovalo. Krenula sam na tjelesnu psihoterapiju, pa u školu osobnog razvoja i posvetila sam se svojim talentima i strastima.

Prestala sam biti porodična spasiteljica i postala sam čuvarica porodičnih priča i ono što sam još kao dijete poželjela biti – spisateljica.

Proces ozdravljenja je uvijek individualan i kombinacija je više faktora.

Ali da bismo mogli krenuti u istraživanje onoga što nam je potrebno da bismo do ozdravljenja došli, moramo se prvo pobrinuti za svoje fizičko zdravlje. Ja sam imala sreću da je moja multipla bila blaga i da, osim gubitka vida, nisam imala težih simptoma.

 Velike lekcije

Pčele, koje su završile i na naslovnici moje knjige, omogućile su mi da se vratim pisanju i k sebi: preuzela sam odgovornost za svoj život i svoje zdravlje, prestala sam očekivati da će me netko drugi spasiti i naučila sam da ja biram kojim ću putem do onog krajnjeg odredišta koje nam je svima zajedničko, ma gdje bilo.

Lekcije koje sam naučila bile su velike.

Zato danas kad god imam prilike potičem druge da se pitaju kud su krenuli.

Treba s vremena na vrijeme napraviti inventuru svog života, preispitati priče koje si pričamo, sve ono što neumorno ponavljamo, pogledati gdje smo zaglavili i biti iskreni prema sebi. Nakon toga možemo odabrati: hoćemo li ondje ostati ili ćemo izabrati novi put koji bi, gle čuda, mogao za nas ispasti i – bolji.

Ja sam odabirom svog puta napokon zadovoljna. Napokon znam – kud sam krenula, zaključuje Nastja.

Otrov zlata vrijedan

Iako je u velikim i nekontrolisanim uslovima pčelinji otrov štetan za ljudsko zdravlje, u malim količinama on je prijeki lijek i jedan od najcjenjenijih proizvoda na tržištu. Terapija apitoksinom pokazala je svoje pozitivne osobine kod artritisa i artroze, upale živaca, multiple skleroze, Parkinsonove bolesti, cerebralne paralize, visokog pritiska, povišenog holesterola, upale krvnih žila, astme i alergije, psorijaze, rana i ožiljaka te mnogih drugih bolesti.

Novija istraživanja ukazuju da je apitoksin vrlo koristan u liječenju tumorskih stanica. Međutim, njegovo precizno djelovanje još uvijek nije u potpunosti istraženo budući da melitin ima snažno litičko (razarajuće) djelovanje i na stanice tumora, ali i na zdrave stanice.

Također, na pokusnim životinjama provedena su istraživanja koja ukazuju da je pčelinji otrov dobar obrambeni mehanizam prilikom izlaganja X zračenju. Pored toga važna je i njegova primjena u kozmetičkoj industriji budući da je jedan od bitnijih sastojaka krema za njegu i uljepšavanje kože. (Najportal)