Pratite nas

Sudbine

Ispovijest jednog starijeg roditelja: SINU PREPISAO KUĆU, PA OSTAO NA ULICI!

Published

on

Bio je visoki vojni oficir, učestvovao u međunarodnim misijima, imao divnu porodicu, ali u poznim godinama, kada je ostao bez svoje životne saputnice, nije mogao da se odbrani od onoga kome je život podario.

Ovaj čovjek (87) iz Leskovca, ponajviše zbog djece odrekao se blistave vojne karijere i vratio se u rodni grad. Imao je stan, ali je svojoj porodici htio da obezbijedi veliku udobnu kuću. Sagradio je, no sada pod stare dane ostao je i bez kuće i bez pažnje najbližih.

“Samo me je naučena vojna discpilina spasila ludila – započinje drhtavim glasom svoju tužnu priču, okružen uspomenama.

Naime, poslije smrti svoje supruge polovinom prošle decenije, sin je tražio od oca da sklope ugovor o doživotnom izdražavanju, kako bi se brinuo o njemu. Otac je pristao. No to nije bilo dovoljno. Poslije par godina, tražio je da sklope još jedan ugovor, ugovor o poklonu velike kuće sa velikim placem.

“Naslutio sam da to nije nije dobro jer me nije gledao ni pazio ni sa onim ugovorm. Opirao sam se mjesecima. Ali, on mi je prijetio. Jednom je rekao da će me ubiti, uviti u najlon i zakopati tri metra ispod zemlje kako me nikada niko ne bi pronašao – priča.

Jednom je išamaran zbog novca i od drugog člana porodice, do onesvješćivanja.

Potrajala su ubjeđivanja koja bi se završavala prijetnjama pa i fizičkim nasiljem, intervenisala je nekoliko puta policija, slučaj je došao i do tužilaštva, pa je sin kažnjen nekom zabranom, čovjek se ne sjeća kojom.

Ipak, nije izdržao pritisak. Pristao je, ali u overenom ugovoru o poklonu kuće i placa naglašeno je da starina ima pravo da u jednom dijelu kuće živi do svoje smrti. U katastru se kuća s placem još vodila na njega.

“Prošlo je nekoliko godina i mene počinju na ulici da pitaju da li sam prodao kuću. Naravno da sam negirao. Ni na kraj pameti mi nije bilo da će je sin prodati, jer mogućnost otuđenja kuće nije postojala ni u jednom od dva ugovra – kaže on.

Sina nije više mogao da pita jer je on otišao u inostranstvo. Ne zna ni broj na koji može da ga pozove. U glasine se uvjerio kada je navrata zakucao novi vlasnik kuće i placa.

“Zakukao sam. Gdje ću ja sada? Srećom, novi kupac, koga znam, ispao je veliki čovjek, pa je rekao da me neće dirati, da uopšte cijelu kuću neće dirati dok sam živ. I evo tako je već više mjeseci – dodaje starac.

Kaže da je poslije svega veoma ogorčen i veoma tužan.

“Nikada ne znate kakva će vas sudbina snaći u životu. Ja sam gradio da bi obezbjedi djecu, stvarao, dovlačio iz cijelog svijeta, ali, eto, šta se desilo – priča u svok čistom kutku jer plaća ženu da mu čisti i kuha.

Zato poručuje ljudima koji stare da nikako ništa ne poklanjanju i prepisuju jer mogu doživjeti istu sudbinu. Ovaj portal piše i da im je ova starina ispričao još mnogo toga, mnogo detalja, od kojih su im suze pošle, ali s obzirom da do druge strane, do sina koga optužuje, nisu mogli da dođu, čitaoci će biti uskraćeni, iako je 77-godišnjak sve potkrijepio hrpom dokumenata i htio da ga fotografišu i snime. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending