Gotovo preko noći, Engleskinja Heter Džekson iz Canterburyja, izgubila je sluh. Iznenadna situacija oduzela joj je volju za životom i dovodila je u dramatične situacije. Tek kada je, nakon tri godine gluhoće, naučila da komunicira s ljudima, shvatila je da život ponovo može biti lijep. Ovo je njena ispovijest:

Prije dvadeset godina bila sam sretna tridesetpetogodišnjakinja, vrlo ponosna na svoju porodicu: supruga Dejvida i dvije kćeri – jedanaestogodišnju Laru i devetogodišnju Tifani. Ono čega se sjećam u vezi sa mojim životom u to vrijeme jeste harmonija i opuštenost. Bila sam potpuno zdrava i, kada su mi jednoga jutra, nakon buđenja, glasovi ljudi oko mene zazvučali čudno – bili su potmuli i odzvanjali su kao jeka – nisam se uopšte zabrinula. Pomislila sam da su mi se uši začepile – počinje svoju ispovijest Engleskinja Heter Džekson i nastavlja:

“Međutim, tokom dana, glasovi su postali još udaljeniji i nekako deformisani, te sam odlučila da odem do otorinolaringologa. U bolnici su mi urađeni neki testovi i silno sam se iznenadila ugledavši zbunjena i zabrinuta lica ljekara. Poslali su me na snimanje mozga i, srećom, sve je bilo uredu. A onda je ponovo uslijedio šok-zadržana sam na bolničkom liječenju i ispitivanju. U narednih pet dana trebalo je da se obave i dodatne pretrage. Trećega dana od kobnog jutra, jedva sam mogla čuti glasove i zvukove, te su ljudi oko mene morali da viču kako bismo se sporazumjeli. Polako sam postajala sve nestrpljivija i nervoznija.

Za to vrijeme, moj muž Dejvid, hirurg po zanimanju, bio je okupiran vlastitim poslom, a kćerke su preuzeli moji roditelji. Još uvijek nisam bila zabrinuta za sebe. Bila sam sigurna da će ljekari uskoro otkriti uzrok moga stanja, uraditi šta je potrebno, a onda će se život vratiti u normalni tok. Niko do tada u mojoj poriodici nije bio gluh i nije mi bilo ni na kraj pameti da se takvo što može dogoditi meni. Ali…

Petoga dana, kada sam se probudila u bolničkoj sobi vidjela sam dežurnu sestru kako stoji pokraj moga kreveta. Nešto mi je govorila – vidjela sam da joj se usne miču – ali ja ništa nisam čula. Sva sam pretrnula. Počela sam da pucketam prstima i udaram dlanovima, ne bi li čula kakav zvuk. Ništa! Samo teška, preteška tišina. Počela sam da plačem. Bolničarka je uzela komad papira i napisala: «Gluhi ste. Ne znamo zbog čega. Pretpostavljamo da je uzročnik virus koji je je napao nervne završetke u vašim ušima i potpuno ih uništio. Žao mi je…» Kasnije sam saznala da su ljekari bili potpuno nemoćni po pitanju moje iznenadne bolesti, te su zadužili bolničarku da mi saopšti užasne novosti.

Nekoliko sati poslije, u rukama sam držala otpusno pismo iz bolnice i krenula sam natrag kući. Nikakvog savjeta od stručnih osoba, nikakve pomoći bilo koje vrste…Stigla sam u praznu kuću-suprug je bio na poslu, kćerke kod bake i djeda. Prva stvar koju sam željela da uradim je da nazovem moju majku i da popričam sa djecom, ali, nisam mogla. Gledala sam oko sebe i vidjela tv-prijemnik, radio i stereo uređaj – uvijek sam voljela muziku – i shvatila da sve te stvari nikada više neće biti dio moga života.

Kada su Dejvid i djeca došli kući, nakon prvobitnog oduševljenja što smo ponovo zajedno, jedna za drugom počele su se redati situacije koje nisam uspjela prevazići. Toliko toga smo imali za reći jedni drugima, ali svaki vid kominikacije, osim pisanih poruka, bio je nemoguć. U to vrijeme nisam znala čitati sa usana i pojma nisam imala o tom vidu komunikacije. Jedino mi je bilo na umu da su moja djeca do juče imala samouvjerenu majku, a da je sada pred njima osoba kojoj se život razbio na komadiće. Teško je opisati kako sam se osjećala dok sam gledala kako moj suprug i kćeri razgovaraju međusobno, a ja, koja sam ranije donosila većinu odluka, bila sam po strani, potpuno izolovana. Činilo mi se da sam izgubila identitet i da bi za moju porodicu bilo najbolje da me nema. Imala sam osjećaj kako živim iza staklenog zida

Muž i kćerke morali su potanko objasniti našim prijateljima i porodici šta se dogodilo. Neki od prijatelja su se dobro nosili sa novonastalom situacijom, a drugi su me doživljavali kao «gluhu Heter, koja polako vene».

Kuća je postala moje utočište, mjesto na kojem sam se skrivala od vanjskog svijeta. Međutim, ponekad je trebalo otići do supermarketa i to su mi bili izuzetno teški trenuci. Plašila sam se da među kupcima ne ugledam neko poznato lice. Ako bih slučajno primijetila nekoga ko me poznaje, potrčala bih ka drugom kraju prodavnice, ili bih pokušala da se sakrijem iza kolica. U takvim situacijama bih pognula glavu i počela neutješno da plačem.

Mislim da je naročito teško bilo mojoj starijoj kćerki Lari jer je bila zadužena da odgovara na sve telefonske pozive. Ako bismo zajedno išle u kupovinu, gotovo bi propadala u zemlju od stida zbog mojih nenamjernih «ispada». Znate, kad ne čujete vlastiti glas, počinjete nekontrolisano vikati, što zbunjuje i odbija ljude koji se nađu u blizini.

Neko vrijeme bila sam izrazito depresivna i nekako posesivna-jedino sam mislila na sebe, sažalijevala se i očajavala za onim što sam izgubila. Dejvid mi je bio velika podrška, ali primijetila sam da je i on vrlo nesretan. Kada bismo se umorili od pisanja, pokušavala sam da im svima čitam sa usana i stvarno sam im zahvalna na silnom trudu i strpljenju. Takav vid komunikacije sve me je više zaokupljao, te sam i sa ostalim članovima porodice mogla «razgovarati». Međutim, nakon tri godine ponovo sam bila izgubljen slučaj.

Onda je, jednoga dana, Dejvid saznao da postoji organizacija koja okuplja ljude poput mene, osobe koje su izgubile sluh u poznijim godinama, najčešće kao posljedicu nekog oboljenja. Otišla sam na njihovu konferenciju protiv svoje volje, misleći da mi to ne može promijeniti život nabolje, ali se pokazalo da je to bilo izuzetno korisno iskustvo. Prije svega, susrela sam se sa ljudima koje je zadesila ista sudbina, a drugo, kada je za govornicu izašao prvi učesnik i kada je svaka njegova riječ prenesena na veliki ekran u sali, bilo je to prvi put, u tri godine, da sam shvatila svaku riječ koju je neko izgovorio. Plakala sam od sreće…

Dejvid se tada povezao sa izvrsnim terapeutom za sluh. Ovaj je bio šokiran kada je saznao da sam pune tri godine bila bez ikakve stručne pomoći i odlučio je da nešto učini za mene. Tri sedmice poslije, dobila sam pismo od njegovih kolega, koji su željeli da se sastanemo. Bijesna, pocijepala sam pismo, ali, na insistiranje moga supruga, ipak sam otišla. Dva puta sedmično pohađala sam časove za čitanje sa usana i, nakon nekog vremena, sam bila u stanju da drugim gluhim ljudima govorim o svojim iskustvima.

Samopouzdanje mi je postepeno raslo, te sam se počela uključivati i u socijalna događanja. Sjećam se, jedne smo noći priredili roštilj za prijatelje i ja sam, kada se počelo smrkavati, upalila svijeću i prinosila je licima mojih prijatelja, kako bi im mogla čitati sa usana. U jednom trenutku, vjetar je ugasio plamen i, umjesto da budem frustrirana, cijelu situaciju sam okrenula na šalu. Naučila sam da se smijem u teškim situacijama i to mi je bilo od velike pomoći. Više se nisam krila ni od koga, a kada bih otišla u prodavnicu, trgovcima bih kazala da sam gluha, kako ne bi došlo do nesporazuma prilikom komunikacije. Bezbroj puta sam čula njihov spontani odgovor: «Pa, uopšte ne izgledate kao da ste gluhi». Željela sam ih pitati kako to, po njihovom mišljenju gluhi ljudi treba da izgledaju!

Moje iskustvo daje mi podstrek da pomažem drugima i ja sam tokom proteklih godina sarađivala sa brojnim organizacijama koje se bave edukacijom gluhih osoba. Na svaki mogući način nastojim da pomognem ljudima koji su izgubili sluh, pa sam čak napisala i priručnik za takve osobe. Danas su mi 54 godine i svim silama se trudim da dokažem drugima da su gluhi ljudi poptpuno normalni i da nisu glupi. Vrijeme je da se ukloni stigma sa takvih osoba. Gluhi ljudi ne trebaju sažaljenje, oni od vas očekuju da ih prihvatite kao sebi ravnu osobu. Prošla sam kroz mnoge nedaće, ali sam još uvijek ista osoba. Jedino što me razlikuje od većine jeste činjenica da moje uši «ne rade» i da postoji taj problem u komunikaciji. Srećom, postoji način da se to prevaziđe i, jednom kada to savladate, život vam može biti potpuno ispunjen i prepun ljepote, kao što je bio i prije, dok niste ušli u svijet tišine – završava Heter svoju ispovijest. (Naj portal)