Jedan od pionira proizvodnje lješnika u Semberiji, Milan Trišić iz Velike Obarske, ovih dana počinje berbu na površini od 4,5 hektara. Uprkos instaliranom sistemu za navodnjavanje, suša je učinila da rod bude umanjen za 30 odsto u odnosu na prošlu godinu.
“Prvi zasad lješnika na 2,5 hektara, podigao sam prije 12 godina, a nakon šest godina, proširio za još dva hektara. Plan je da se ide do deset hektara, jer po nekim svjetskim standardima, prinos sa te površine vraća sve investirano, i omogućava solidnu zaradu – kaže Milan.
Najveća mana ove proizvodnje je spor povrat kapitala, jer sadnice lješnika postaju komercijalno produktivne tek u petoj i šestoj godini, a najveći prinos se postiže nakon 10. godine starosti. Međutim, velika potražnja i visoka cijena, uzgoj na skromnim zemljištima, i dug eksploatacioni period, čine lješnik isplativim za gajenje, i to je voćka koju vrijedi čekati.
Prinos lješnika u punom rodu je oko 3,5 tona po hektaru, a sa cijenom od šest eura po kilogramu čini ga perspektivnom voćkom, posebno što u obradi ne zahtijeva “puno ruku” kojih je sve manje u regionu. Lako ga je proizvesti, ali kome, i kako prodati je činjenica koja nije upitna kada je plasman lješnika u pitanju. Toliko je malo proizvođača, da se gotovo 90 odsto potreba za lješnikom uvozi.
Proizvedeni lješnik ima osigurane kupce širom BiH, a Milan sa sinom planira da udruživanjem s drugim proizvođačima osvaja tržište i van naših granica. Kvalitet je, kaže, najbolji marketing. Penzionerske dane koristi produktivno, a zasade koji mogu da traju stotinama godina naslijediće naredna pokoljenja Trišića.
“Prošlogodišnji rod prodao sam po veleprodajnoj cijeni od 12 maraka. Cijenu lješnika diktira Turska kao najveći proizvođač. Prednost našeg lješnika je što je kvalitetniji, pa se, recimo, neki kolači mogu praviti od našeg, a ne i od turskog lješnika, tako da najveći dio i plasiramo konditorskoj industriji – ističe Milan. (Naj portal)
