Pratite nas

Sudbine

Ipak se sve dobro završilo u Novom Sadu: BAKA DOŠLA PO UNUKA, A ODVELA TUĐE DIJETE

Published

on

U privatnom vrtiću Liliput u Novom Sadu vaspitačice su greškom mališana od četiri godine predale baki čiji je unuk već odavno bio kod kuće.

Starija žena, nažalost, bez naočara, koje je zaboravila, nije ni primijetila da je pokupila pogrešno dijete, pa kad je Marko Cindrić došao po svog sina Vukašina, ubrzo je shvatio da ga u vrtiću nema. Strah i panika kroz koju je tada prošao, kaže da će se sjećati do kraja života.

“Kao i svaki dan oko šest sati idem po Vukašina u vrtić. Kada sam taj dan došao, vaspitačice su mi rekle da dijete nije tu. Bile su nasmijane, nisu ni slutile šta se dogodilo. Pitam, ko ga je pokupio, kažu neka starija žena. Kako starija žena kad ja uvijek dolazim po njega?! Onda su mi rekle da je to bila mamina mama. Tek tad mi ništa nije bilo jasno, jer sa ženinom majkom nismo u kontaktu i zvučalo mi je nemoguće da je ona došla i pokupila dijete, a još da mi to niko ne javi – počinje priču Cindrić za Yumama.mondo.rs

Kako dodaje, nazvao je odmah ženu da pita o čemu se radi i da li je njena majka otišla po Vukašina u vrtić. Supruga je na to pitanje bila zbunjena isto kao i on i odgovorila mu da je to prosto nemoguće. U tom momentu počeo je da plače. Kada mu je supruga rekla da joj se majka nije javila, kaže ‘prekinuo mu se film. Vaspitačice su pomenule da je baka rekla kako će ići sa djetetom u prodavnicu koja je u blizini vrtića. Sjurio je do trgovine.

“Nisam gledao da li ima auta, mogao je neko da me pokupi na putu. Bio sam toliko napet da nisam mogao da uđem u prodavnicu, da ne bih napravio scenu. Kružio sam oko izloga i gledao ko je unutra. U jednom momentu vidim ide starija žena, oko sedamdeset godina i vodi mog sina. Pala mi je Fruška gora sa srca. Ulazim u prodavnicu i tu baku prvi put u životu srećem. U tom momentu na telefonskoj liniji je bila i moja supruga, dao sam joj baku na telefon misleći da je možda poznaje. Shvatili smo ubrzo da se ne poznajemo. Starija žena je bila zbunjena, rekla je da je došla po svog unuka i kad mu je izgovorila ime, rekao sam joj da dijete koje drži za ruku se zove Vukašin i da je moj sin. Ona mi je odgovorila – jao izvinite – nastavlja priču otac.

Dodaje da ženi nije htio više ništa da kaže, niti da burno reaguje, shvatio je da je u cijeloj priči najmanje kriva, pokupio je dijete i vratio se u vrtić. Kako je poslije saznao, njegov sin je ostao sam u vrtiću, kada je baka došla pitala je da li je njen unuk posljednji, vaspitačice su rekle da jeste i dale joj pogrešno dijete. No bakinog unuka otac je još ranije odveo kući. Kako ova žena živi pored vrtića, tek nekoliko kuća, dobro je poznata vaspitačima i naizgled ništa nije bilo sumnjivo.

“Ona nije spomenula ni ime unuka, samo je pitala da li je posljednji, nevjerovatno da su ga dale samo tako. Bio sam u policiji, prijavio sam slučaj, na kraju sam završio u bolnici gdje sam dobio lijekove za smirenje. Vlasnica vrtića me zvala tek poslije dva dana da se izvini. Čuo sam se i sa roditeljima drugog djeteta i njima je ljudima neugodno. Moj sin, na sreću, nije shvatio da se dešava nešto čudno, mislio je da ide možda da se igra kod drugara – izjavio je Cindrić koji namjerava da tuži vrtić.

Mirjana Matić, vlasnica ovog vrtića, kaže da odgovornost svoje ustanove ne umanjuje, ali da nikakve drame nije bilo.

“Svjesna sam odgovornosti jer ovaj vrtić godinama besprijekorno radi. Vaspitač koji je pogriješio u predaji djeteta više nije zaposlen kod nas. Moram ipak napomenuti da je ta baka dobro poznata svima, živi nekoliko kuća od vrtića i dijete koje joj je greškom predato nju poznaje, tako da nije imalo traume, što je najbitnije, rado je krenuo sa njom. Svi sada nose maske, žurimo u kontaktima sa ljudima zbog virusa i eto to se desilo. Baka još nije imala naočare i nije ništa primijetila. Ali sve je razriješeno brzo, u maksimalno 10 minuta, vaspitač je ocu pomogao da pronađe dijete koje je bilo u prodavnici pored i nije bilo nikakve drame – kazala je Matić. (Naj portal)

Sudbine

Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer

Published

on

Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.

Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.

Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:

„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.

Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.

„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.

Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.

“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.

Siniša Pazdrijan

Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.

„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.

Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.

„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.

Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:

„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.

U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.

„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.

Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.

Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.

E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.

I znate kako sam to proslavio?

Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.

Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.

„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending