U znak sjećanja na oko 40 hiljada radnika iz Čikaga koji su, tražeći bolje uslove života, stupili u štrajk 1886. godine, danas se obilježava Međunarodni praznik rada, 1. maj.

U Sjedinjenim Američkim Državama tada je organizovano oko pet hiljada štrajkova nezadovoljnih radnika koji su zahtijevali obezbjeđivanje dnevnog radnog vremena od osam sati, odmora i kulturnog uzdizanja. U Čikagu su 3. i 4. maja izbili sukobi između radnika i policije, bilo je poginulih, a vođe štrajka osuđene su na smrt.

Predstavnici radnika iz cijelog svijeta tri godine kasnije, u Parizu na Drugom kongresu Internacionale, odlučili su da svake godine slave Prvi maj kao međunarodni praznik radničke borbe i solidarnosti.

Od tada radnici svakog 1. maja organizuju priredbe, zborove i demonstracije, izlaze na ulice tražeći bolje uslove života i rada. Prvi maj je, kao i u većini zemalja svijeta, državni praznik u zemljama bivše Jugoslavije. Međutim, utisak je da se danas smisao ovog praznika promijenio, kao da je izgubio svoje značenje. Sve je manje radnika, pa i stanovništva, a I oni što rade muku muče sa standardom.

A nekada, praznik rada u Jugoslaviji praznikovan je programima i slavljima na ulicama gradova. Promovisana su dostignuća radničke klase, stuba Socijalističke Federativen Republike Jugoslavije, a skupovima su prisustvovali i najveći državni zvaničnici, pa i sam predsjednik Tito.

Prvomajski uranak decenijama unazad budio je poseban osjećaj radosti i sreće obojene šarenilom kakvu donosi proljeće. Ulice su bile u posebnom svečarskom izdanju ukrašene zastavama, što partijskim što državnim, parolama. Cvijećem zakićeno i staro i mlado uz pjesmu i veselje, nezaobilazno druženje u prirodi, jednostavno se radovalo životu.

U arhivi Oslobođenja iz 1950. godine pronašli smo slijedećo tekst:

“Proslava Prvog maja u Sarajevu počela je budilicom. U rano jutro tri glazbe su prošle ulicama svečano iskićenog grada, a malo iza toga odjekivale su na sve strane pjesme omladine i trudbenika koji su se okupljali i u grupama sa zastavama i transparentima hitali na zborna mjesta gdje su se formirali pojedini dijelovi velike prvomajske povorke (…). Preko 50.000 ljudi izašlo je da posmatra defile i svečanu prvomajsku povorku sa rezultatima borbe naših trudbenika za ostvarenje Titovog Petogodišnjeg plana”. .

“Naša radnička klasa – prva u svijetu – primila je na svoja pleća veliku odgovornost, primila je cjelokupnu privredu da njome upravlja, govorio je Đuro Pucar Stari, sekretar Centralnog komiteta KPBiH, na velikom prvomajskom mitingu u Sarajevu 1952.

Iz godine u godinu praznik rada svečano je proslavljan u čitavoj bivšoj Jugoslaviji. U prvomajskim defileima predstavljani su i novi proizvodi fabrika, ali i napredak industrije, rezultati rudara koji su konstantno premašivali godišnje planske zadatke, dok bi građevinari iznosili postignuća koja su se ogledala u izgradnji fabrika i stanova.

Prvomajske povorke bile su smotre dostignuća radnih ljudi, pa se u izvještajima navodi i da je u Trebinju puštena u pogon nova fabrika namještaja, u Stariću kod Kladnja položen temeljac za tvornicu namještaja, u selu Šehovci učenici izgradili vodovod… U Nišu otvoprena nova ambulanta, u Tetovu postavljen temeljac za novu fabriku TV rijemnika, u Splitu novi pogoni “Jugoplastike”..

Prvomajski praznici propraćeni su u cijeloj zemlji nizom prigodnih manifestacija. Iz velikog broja gradova stižu vijesti o otvaranju tvornica, o svečanostima održanim u organizacijama udruženog rada, mjesnim zajednicama, školama (…)

Po već tradicionalnom običaju, praznovalo se i na omiljenim izletištima ili pak višednevnim boravkom u jednom od gradova jadranske obale, koji su u toku prvomajskog praznika po broju posjetilaca na ulicama podsjećali na špicu turističke sezone. Stariji se tih godina sjećaju sa sjetom i željom da će opet doći neko ljepše vrijeme – bar za generacije koje dolaze.

Ipak, Međunarodni praznik rada početkom 90-ih je obilježen skromnije nego ikad. Tome je doprinijela politička i ekonomska situacija u bivšoj Jugoslaviji, pogoršan socijalni status radnika. Zbog političke klime u pojedinim dijelovima zemlje izostala su i uobičajena praznična obilježja, dok drugi, uprkos svemu, nisu prekinuli tradiciju masovnog okupljanja i veselja.

Od tada 1. Maj se proslavlja sve skromnije, baš kao I radnička klasa, koja je nekada bila gospoda, iako su se oslovljavali kao drugovi. Danas nema drugova, ali su svi gospoda perezadužena u bankama i robovi aktuelnih političkih režima. (Naj portal)