Čuvena atletičarka Vera Nikolić, koja je u vrijeme Jugoslavije osvajala zlatne medalje na evropskim prvenstvima i dugo je držala svjetski rekord na 800 metara, preminula je u 72. godini života. Nije se uspjela izboriti sa moždanim udarom, kojeg je imala krajem ove godine. Dugo je bila u indukovanoj komi.

Legendarna atletičarka rođena je 1948. u Grabovici (Srbija), a bila je jedina seniorska svjetska rekorderka u “kraljici sportova”. Nikolić je bila dvostruka šampionka Europe u trci na 800 metara. Držala je svjetski rekord u trci na 800 metara tri godine, od 1968. do 1971. godine.

Sa nepunih 18 godine je septembra 1966. godine, osvojila je zlatnu medalju na Prvenstvu Evrope u Budimpešti. To je bila prva zlatna medalja na evropskim atletskim prvenstvima za Jugoslaviju. Zbog tog uspjeha je dobila naziv Zlatna Vera. Te godine proglašena je i za najbolju sportistkinju Jugoslavije. Jula 1968. godine Vera je u Londonu postavila svjetski rekord na 800 metara sa rezultatom 2.00,5. Njen rekord je oborila 1971. godine Nemica Hildegard Falk. Nakon neuspjeha na Olimpijskim igrama u Meksiku 1968. godine (morala da odustane), osvojila je bronzanu medalju na Prvenstvu Evrope u Atini 1969. godine, a potom i zlatnu u Helsinkiju 1971. godine.

Atletiku je napustila 1974., a u vrijeme raspada Jugoslavije je živjela u Zagrebu. ZBog ratova devedesetih, preselila se u Kruševac, gdje je decenijama radila sa novim nadama atletike.

U blistavoj karijeri najteže joj je pao neuspjeh na Olimpijadi u Meksiku. Tada je doživjela sunovrat. Pod strahovitim pritiskom cijele nacije da osvoji olimpijski tron nije izdržala. Odustala je i ostala bez plasmana. Uslijedio je, naravno, linč. Optužbe su se redale: “Tolike pare je potrošila na pripremama u Sent Morisu, a nije ni potrčala”, optuživali su je da je prije trke na travu bacila vjerenički prsten (a bio je to, u stvari, ručni sat), govorili su: “Pa ona je trudna – zato nije mogla da trči!”

Samopouzdanje su joj, kaže, povratili roditelji i Josip Broz, lično. Na prijemu za olimpijce, dok se krila iza vaterpolista, pozvao ju je, rekavši: “Vera, glavu gore. Hoću ponovo da slušam našu himnu u tvoju čast”. Slijedi odlazak u Zagreb gdje je preuzima novi trener Leo Lang. Osvaja evropsku bronzu u Atini već slijedeće godine kao i pomenuto zlato u Helsinkiju.

Ali, samo dvadesetak dana poslije Helsinkija uslijedila je “trka života” Vere Nikolić. Trka koja najbolje ilustruje “terijerski” duh i karakter ove velike žene i sjajne sportistkinje. Nijemci iz Zapadne Njemačke su, naime, kukali da bi njihova favoritkinja Hilda Falk sigurno pobijedila samo da se nije spotakla o zemljakinju iz Istočne Nemačke.

“Leo Lang je prihvatio izazov – pričala je Vera. Rekao im je: evo vam prilike za revanš. Gdje hoćete: u Zagrebu ili nekom drugom gradu. Oni su ponudili Zapadni Berlin, a ja prihvatila. Došle su i sve moje velike suparnice. Tu trku na stadionu je gledalo oko petnaest hiljada Jugoslovena. Vikali su: “Vera, Vera..”. Više od dvadeset hiljada Nijemaca uzvraćalo je: “Hilda, Hilda..”. Hildegar Falk je povela kolonu. Nametnula je strašan tempo želeći da me odmah slomi. Prvih 400 metara prošle smo za 56.8. Bio je to moj maksimum, moja puna snaga… Sama sam sebi u bradu govorila: “Dobro, idemo još tako slijedećih sto metara pa ću onda odustati jer sigurno do kraja neću izdržati taj ludi ritam”. Kad smo tako prošle i 500 metara, onda sam opet u sebi ljutito pomislila: “Ako si ti mene uništila do 500 metara ja ću tebe na 600 metara”. Naglo sam ubrzala planirajući da izađem iz staze, ali kad sam izborila neočekivanih trideset metara “fore”, u meni se rodila neka nova nevjerovatna snaga i volja. Izdržala sam do kraja i pobijedila. Hilda je na cilj stigla tek peta, slomljena i potučena.

I onda, u dvadeset šestoj godini, Vera Nikolić je hladno odbacila sprinterice. Zaposlila se kao činovnik u zagrebačkoj opštini Dubrava želeći da ubuduće svoj neiscrpni elan troši na djecu i supruga. Muž Paja Ćasić, Srbin iz sela Bučje kod Pakraca, pao je, izgleda, na “moravsku” kuhinju. Sudbina je htjela da devedesetih godina zbog nacionalne pripadnosti mora napustiti Hrvatsku, preselila se u Kruševac, ali nikada nije pričala o ratovima na prostoru bivše Jugoslavije. (Naj portal)