Svi su nas, dok smo šetali gradom, gađali pogledom, zviždali za njom. Moja sanja je bila posebna djevojka, od koje mujškarcima zastaje dah. Čini mi se da nikome nisam mogao objasniti koliko sam bio sretan što sam nju imao kraj sebe, do svome pobratimu, mom najboljem drugu još iz dječačkih dana.
Nismo bili u krvnom srodstvu, ali on je za mene bio nešto posebno. Rođenog brata nisam imao, ali jesam njega. I moji roditelji su ga smatrali kao svojim djetetom. Po završetku studija obojica smo, zahvaljujući upornosti i vezama moga oca, dobili poslove na sličnim pozicijama. Bili smo uistinu blisko vezani i naše prijateljstvo je bilo tako čvrsto da sam mislio da se nikad ništa neće ispriječiti između nas.
Nije nas ni moja ljubav prema Sanji razdvajala. Mi smo uvijek imali vremena da se ispričamo ili zezamo. Vrlo često smo izlazili i u troje, ponekad i u društvu sa njegovom sestrom. Svo to vrijeme prolazili smo kroz lijepe i manje lijepe trenutke, u kojima je bar s moje strane još više se jačalo naše prijateljstvo. Na kraju smo ga krunisali kumstvom. Bio sam siguran da će ta “božanstvena žena” biti moja životna saputnica i majka moje djece.
Jednom prilikom Sanji sam i zamjerio što me upitala zašto da Miloša uzmem za kuma! Na njeno pitanje u prvom trenutku sam ostao bez riječi, a onda osuo paljubu po njoj. Zar da joj smeta moj pobratim, moj najbolji prijatelj?
Sanja se povukla, ali je i dalje bila nekako suzdržana u Miloševom društvu. Eh, da sam je tada poslušao!!!
Već smo bili dogovorili datum našeg vjenčanja. Stan smo opremili, zaruke obavili, muziku i restoran rezervisali. Za moju Sanju, po Miloševoj i želji njegove sestre, vjenčanicu je spremala njihova strina, inače krojačica.
Kako je običaj da mladoženja ne smije vidjeti mladu u vjenčanici prije vjenčanja, na završnu probu otišla je sa Milošem i njegovom sestrom. Nije prošlo ni pola sata, a od pobratima sam dobio SMS poruku. Zvao me je da hitno dođem do krojačke radnje. Imaju za mene iznenađenje. Čini mi se da sam za pet minuta stvorio tamo.
Prvo što sam ugledao bila je Sanja u prelijepoj bijeloj vjenčanici sa dugim velom preko glave. Izgledala je božanstveno. Oči su mi blistale od sreće i ponosa. Na sve običaje sam zaboravio, a dijelila su nas samo tri dana od svadbe.
Uzeo sam je u naručje i počeo nosati po prostoriji. Bila je ispunjenje mojih snova i moja žena, čak i bez građanskog i crkvenog vjenčanja. Miloš, njegova sestra i strina su aplaudirali, smijali se i, imao sam utisak, divili se našoj sreći. A onda je Miloš otvorio bocu šampanjca.
“Živjeli mladenci! Nazdravite za vašu sreću i ljubav!
Dok smo nazdravljali i ispijali šampanjac srce mi je divlje udaralo. Sanja je bila nekako odsutna i zbunjena.
Ipak, slavlje smo nastavili do kasno u noć, kod mene u stanu. ja sam malo više popio, pa je Miloš odvezao Sanju kući.
Slijedeći dan bio je pakao u mome životu. Sanja se cijeli dan nije javljala na mobilbni, iako je, kako mi je kazala njena majka, rano otišla iz kuće. Našao sam je predveče.
“Igore, divan si čovjek, bit ćeš divan muž. To znam! Ali, ja se plašim svoje ljubavi prema tebi. Razum te želi, srce neće – rekla mi je direktno me gledajući u oči, bez imalo stida, srama, suze….
Skamenjen od bola i šoka, ni sam ne znam kako sam došao kući. Uspio sam nekako majci kazati da nema ništa od vjenčanja. Sa Milošem sam se te večeri opio kao nikada ranije u životu, a onda sam danima bolovao. Niko više za mene nije postojao, ni sa kim nisam želio susret i kontakt. Čitav moj svijet i svi moji ideali su se srušili u trenu.
Da bi pobjegao od bruke i poniženja, na nagovor roditelja, otputovao sam kod tetke u Novi Sad. Gore sam dobio još jedan udarac u srce. Majka mi je javila da se Sanja udaje za Miloša, moga pobratima.
Zar ljubav moga života u naručju moga pobratima i kuma?
Od tada Sarajevo za mene više nije postojalo. Nisam se vratio na posao. Bježeći što dalje od bolnih uspomena i rana, završio sam u Njemačkoj – na baušteli. Tri godine nisam smogao snage da posjetim roditelje i rodni grad, a onda sam se odlučio na povratak. Umjesto na kućni prag, pokucao sam na Miloševa i Sanjina vrata. Na vratima se ona pojavila. I dalje je bila lijepa. Osmjehnem se, a ona me pita koga tražim. Gledam je i dalje, a pred mojim očima nestaje njen lik. Pretvara se u zvijer, pa u staru i oronulu babu sa samo jednim zubom, pa opet u onu moju princezu
Ponižen pred Sajom, pokušao sam da se trgnem iz melanholije. Počeo sam da radim i da se družim sa ljudima. Nastavio sam dalje sa životom ali nisam oprostio a ni zaboravio im što su mi učinili, a što je najgore od svega u dubini duše još uvjek sam nju volio.
Kada sam se jedva odlučio da posjetim roditelje pri dolasku u Bosnu, u moje Sarajevo, desilo ono čega sam se najviše bojao,sreo sam Sanju. Bila je blijeda i mršava, jedva sam je prepoznao.
Dok sam pričao sa njom glas mi je podrhtavao a ona je plakala i molila me da je saslušam. Govorila mi je da ona nije ona ista, da je nešto u njoj što je tjera da živi s Milošem ali da njeno srce to ne želi. Zamolila me je da je spašavam muka kod iscjelitelja, ppova, hodža…
Obišao sam nekoliko adresa. Svi su govorili da je magija u pitanju, ali nisu ih uspijevali riješiti. Na kraju sam kontaktirao i Vidovitu Rabiju.
“Vaša ljubav je zaključana u sedam katanaca. Na vas je bačen sihir rastave – kazala je Vidovita Rabija, te predložila duhovne tretmane. Tražila je nešto od Sanjine garderobe ili sliku, te mi kazala da joj to donesem.
Pri ulasku u avliju kod vidovte Rabije neka me jeza obuzela… Tus am saznao jopš detalja da je korištena je još i vlaška magija, onog trena kada sam vidio Sanju u vjenčanici počelo je da djeluje, a poslije popijenog šampanjca već je to sihirbaško djelo bilo uzelo maha.
Miloš je bacio sihire na nas jer se zaljubio u Sanjuu, pošto je pokušao da je dobije bez učinka magije i nije uspio onda je prešao na agresivnije metode.
Slušajući te Rabijine riječi povezivao sam sebi neke stvari i tada sam shvatio da zato Sanja nije htjela da bude u društvu njegovom i onda kad sam je video u vjenčanici da je to bila zadnja kockica njegove slagalice.
“Šampanjac je bio pomiješan sa mrtvačkom vodom i drugim primjesama koje se koriste da bi se rastavila dva voljena bića – rekla mi je vidovita Rabija.
Skoro ti mjeseca je Rabija skidala ovo zlo i sa mene u sa Sanje preko slike i garderobe. A onda mi se Sanja javila, grcala je u suzama, zamolila me da dođem u Sarajevo. Kazala mi je da je ostavila Miloša, te me molila bar da kafu popijemo.
Bilo mi je jasno da je vidovita Rabija svoje odradila. Nisam puno razmišljao. U roku od nekoliko dana bio sam u Sarajevu, a odatle smo otišli u Doboj kod naše spasiteljice. Tamo smo dobili i zaštitne hamajlije.
Mismo danas sretni. Napokon sam u braku sa ženom koju sam oduvijek volio. Živimo u Njemačkoj, a Miloš budalesa i prosjači po Istočnom Sarajevu.
Vidovita Rabija važi za jednu od najsposobnijih i najuspješnijih iscjeliteljki u regiji. Njen kontakt telefon (viber) je 00387/61 486 302. Posjetite njenu FB stranicu: https://www.facebook.com/vidovitarabija/ (Naj portal/MARKETING)
