Karolina je majka dvoje djece koja je 2015. godine primijetila novi madež na koljenu. Otišla je na pregled, ali liječnik je rekao da madež ne izgleda problematično. Međutim 2016. godine počeo je rasti i svrbjeti je, a i njin pas ga je stalno njuškao. Ovdje počinje Karolinina priča.
Primijetila sam još 2015. godine da mi se na lijevom koljenu pojavio madež. Nisam se brinula, ali nakon nekoliko mjeseci pomislila sam kako bih ga ipak mogla otići da se prekontrolišem. Ljekar mi je rekao da je normalno da se u tridesetim godinama života još uvijek pojavljuju novi madeži te da moj izgleda normalno i da se ne trebam brinuti. Godinu dana kasnije, 2016. madež me počeo svrbjeti i boljeti me, a i povećao se.
Zanimljivo je, a to je primijetio i moj suprug da je naš zlatni retriver tada star dvije godine njuškao i lizao moju nogu na mjestu madeža svaki put kada bi bio uz mene na kauču. Opet sam otišla ljekaru i naručila se za uklanjanje madeža. Nakon sedam dana stigli su nalazi, a dijagnoza je bila melanom prvog stepena. Dobila sam jako puno savjeta, obavila kompletan pregled i rekli su mi da će ići na dodatno uklanjanje tkiva na području gdje je bio madež kako bi bili sigurni da je sve uklonjeno.
Najraniji stadij melanoma je stadij 0, također poznat kao melanom in situ ili karcinom in situ. ‘In situ’ je latinski izraz koji znači ‘na mjestu’, a ta dijagnoza znači da su ćelije raka prisutne samo u epidermi gornjem ili vanjskom sloju kože i nigdje drugdje.
Kada se rak širi izvan epidermisa, on se više ne smatra stadijem 0. Tumor je između između 0,8 i 2 milimetra i ovisno o veličini te jesu li pod mikroskopom nisu vidljivi znakovi ulceracije ili razgradnje sloja epidermisa stanica, melanom se dijagnosticira kao 1a ili 1b.
U oba slučaja, tumor se nije proširio na limfne čvorove ili druge organe, a liječenje je općenito isto kao i kod faze 0. To znači da liječenje ovog stadija raka uključuje hirurški zahvat, gdje se zahvaćena koža izreže, a rana se zašije i zavije. Važno je da se ukloni i dio zdrave kože na ivicama zahvaćenog tkiva, kako bi se osiguralo da nema preostalih ćelija raka.
Dvadeset i četiri sata nakon dijagnoze osjećala sam da mi se život raspada, nisam mogla prestati plakati. Mislila sam kako bi moja djeca, oboje mlađa od pet godina mogla ostati bez majke i kroz glavu su mi prolazili najgori crni scenariji. Povraćala sam od straha.
Zahvaljujući ljekarima, širenje opake bolesti je zaustavljeno. A, tapravo, zahvaljujući mome psu, ja sam otišla do ljekara. Hvala svima, a mome psu ponajviše. (Naj portal)
