Pratite nas

Sudbine

Husein Hankić, vozač i pčelar iz Lukavca: PČELE SE NE TAKMIČE, ONE NISU RIVALSKI NASTROJENE, SVE DIJELE NESEBIČNO!

Published

on

Da je pčelarstvo lijepo, korisno i zanimljivo, i da boljeg i zdravijeg hobija od pčelarstva nema, kažu svi koji se pčelarstvom bave.Posmatrajući marljive pčele, može se sagledati i naučiti kako jedna zajednica treba funkcionisati, odnosno kako izgleda savršena organizacija rada. A to donosi višestruku korist onom ko je zna prepoznati i iskoristiti. A tek pčelinji proizvodi i njihov utjecaj na zdravlje?

Složit će se rado sa nama pčelar Husein Hankić iz Lukavca te nam ispričati i svoju priču o pčelarskim počecima.Husein živi u mjestu Lukavac, po zanimanju je vozač motornih vozila, a trenutno radi na betonari, vozi mikser. Huseinov pčelinjak je stacioniran u selu Kruševica u blizini Lukavca, na nadmorskoj visini od oko 420 metara, u srcu prirode.

On navodi, da se u njegovoj porodici niko prije njega nije ozbiljno i aktivno bavio pčelarstvom i da nije imao nikakvog iskustva kada je počinjao. Ideja o kupovini košnica i pčelarstvu javila se kada je zasadio voćnjak. Nakon izvjesnog vremena razmišljao je kako bi bilo lijepo nabaviti pčele koje bi oprašivale te voćke. Jedno je vuklo drugo, a ljubav prema pčelama je postojala uvijek, međutim, tek 2016. se odlučuje na kupovinu košnica.

Počeo sa dvije košnice, pa mu ih ukrali
”2016. godine kupujem svoje prve dvije košnice i odmah se počinjem aktivno i ozbiljno baviti pčelarskim poslom. Ozbiljno pčelarstvo prije svega predstavlja jednu veliku ljubav prema pčelama, dobru organizaciju, planiranje ali i svakodnevnu edukaciju, ulaganja, jer se od pčela može mnogo naučiti ukoliko smo zaista aktivno uključeni u njihovo održavanje i ukoliko redovno pratimo njihove potrebe i njihov rad – priča Husein.

On koristi LR vrstu košnica jer mu se pokazala kao najprihvatljivija, a ove godine ubacio je i FARAR sa LR košnicom pa će vidjeti kako će se pokazati.Trenutno raspolaže sa 30 košnica, što je i najviše koliko je ikada imao, a počeo je sa samo dvije košnice.

“Širenje pčelinjaka planiram, radim na organizaciji toga uvijek, koliko god mi posao i trenutne obaveze dopuštaju. Pčelarenje je za mene najljepši hobi, i koliko god da je posao na pčelinjaku iscrpljujući, jedno je veliko psihičko rasterećenje, jednostavno, baveći se pčelama, zaboravimna sve svakodnevne muke i probleme.

Husein se bavi i prodajom meda, najčešće prodaje komšijama, prijateljima, kolegama sa posla…

“Što se tiče cijene, gledam da uvijek bude prihvatljiva za okolinu. Glavna paša je bagremova paša, dakle bagremov med, a poslije bagrema stiže odmah i livada i livadski med.
Supruga – desna ruka

Najveću podršku i pomoć nalazi u supruzi Nadiri. I iako je njegova supruga alergična na ubod pčele, pa je spriječena da mu pomogne sa poslom na samom pčelinjaku,ona mu pomaže u svim ostalim pripremnim radnjama koje su potrebne,kako u sezoni,tako i izvan nje,vrcanju meda, te skupa sa njim svakodnevno izučava pčele i posjećuje mnogobrojne edukacije.

Mnogo je pčelara koje cijeni i čiji rad prati, ali izdvaja Rasima Porića od kojeg, kako ističe, uvijek ima nešto naučiti i koji je uvijek otvoren za pitanja i savjete. Huseinu je dobitnik i zlatnih medalja na prestižnom sajmu „Medena Tuzla“.

“Priroda nam je oduvijek nudila najbolju medicinu, pa tako smatram da nijedan med koji se nađe na trgovačkim policama ne može biti zdraviji i korisniji od onog koji odgovoran pčelar proizvede, s ljubavlju i oprezom. Svojim pčelama pristupam prije svega oprezno, jer se nikada ne može znati šta će vas sačekati na pčelinjaku. Što se tiče posla i rada na pčelinjaku, uvijek se prilagođavam, imam stalni posao, pa ukoliko je potrebno, nakon posla obilazim košnice, a vikend je uvijek rezervisan za rad i detaljan pregled pčelinjaka, izrade i dorade i nove ideje – priča nam Husein.

Od neugodnih iskustava ističe samo jedno – krađu košnica i to na samom početku pčelarenja.
“Odmah na početku, nakon što sam nabavio prve dvije košnice, te ih proširio na četiri, ukradene su mi dvije košnice. Sve sam uredno prijavio policiji, ali nikada košnice nisu pronađene. Međutim, to me nije obeshrabrilo, iako se krađa desila na mom početku i još je ta godina baš bila teška za pčelare. Nastavio sam vjerujući da će se moj trud isplatiti. Što se tiče bolesti pčela, dosada ih nije bilo osim varoe s kojom svi pčelari svakodnevno vode bitke.

S pčelom se mora ravnopravno
Pčelar je osoba koja svakodnevno ulaže svoj trud i svakodnevno uči, kako na svojim, tako i na tuđim primjerima. Osoba koja se ne ustručava uložiti i novčana sredstva,ali prije svega smatra da je ljudski faktor najbitniji. Treba se maksimalno posvetiti, obratiti pažnju na potrebe pčela, njihovu povratnu informaciju. Iskusan pčelar je baš onaj pčelar koji svaki novi dan nešto uči i nesebično dijeli sa drugim ljudima, jer bitno je znanje i podijeliti, nikad ne znate kome možete pomoći. Moj savjet pčelarima početnicima je da se ne bave pčelarstvom ako to ne vole,ili ako nemaju jaku volju, bolje da i ne počinju. Jednom kad se počne, na pčelu treba gledati kao na ravnopravno biće, koje doprinosi, živi, ima potrebe i treba to sve zadovoljiti, a ne samo kao na „radnicu“ koja donosi med i ostale pčelinje proizvode.

Kod pčele nema banke, kredita, pozajmica…
Mnogo stvari možemo naučiti posmatrajući ponašanje pčela. Pčele se ponašaju kao pojedinci, ali zajedničko dobro je uvijek njihov prvi prioritet. Kod pčela ne postoji ego, one žive unutar svojih zajednica, i kod njih nema banaka, pozajmica,nego samo ona sredstva koja same prikupe i pohrane. One uvijek djeluju u zajednici i tad postižu najbolje rezultate. Uvijek su spremne na nepredviđene uslove i vremenske katastrofe, ali se i u tim uslovima snalaze najbolje što znaju. Kao najbitnija od svih stavki, pčele su plemenita stvorenja, uvijek nesebično dijele, ne takmiče se, i smatram da bi ljudi, takođe, to trebali naučiti i primjenjivati u svakodnevnom životu. (Naj portal)

Sudbine

Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer

Published

on

Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.

Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.

Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:

„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.

Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.

„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.

Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.

“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.

Siniša Pazdrijan

Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.

„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.

Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.

„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.

Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:

„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.

U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.

„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.

Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.

Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.

E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.

I znate kako sam to proslavio?

Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.

Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.

„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending