Stara vremena, kada se muzika slušala i imala svoje dostojanstvo, su prošlost. Danas se pjesma malo sluša, a sve više gleda. Oči su postale gladnije. Nema više meraka da se uz kilo pečenja, dobru rakiju, okupe i seljak i gospoda, pa da derneče danima…. Ostale su samo uspomene

Pola vijeka je u bivšij Jugoslaviji Šabački vašar bio najveća berza pjevača i orkestara na otvorenom. Dvadesetak šatri sa okačenim plakatama, pa, izvoli, napuni – odbrani plakat

“Hoćemo li Šabac na vašar” je pjesma koja se pjeva više od sto godina, i traje koliko i najveći vašar na Balkanu. Prvi su je zapjevali bogati šabački trgovci u Periklovo..

Pod šabačkim šatrama pevao je čuveni ženski ansambl “Ribice”, ogrnut samo ribarskom mrežom. Konobarice su služile piće koje je trebalo zaslužiti. Nabacivali se kolutovi na flašu, pa – ko nabije, taj dobije! Pod šatrama je važilo pravilo: pjevalja je smjela da se pipa, osim masnim rukama.

U danima vašara u Šapcu je bivalo kao u Pekingu. Znali su to i najveće tadašnje muzičke zvijezde, pa se nisu stidile šatorske atmosfere. Tu je vladala najveća konkurencija vrhunskih pjevača.

Trebalo je pjevati bez obzira da li bile velike vrućine li kišovito vrijeme. Ako je upeklo sunce, pjevalo se u prašini do koljena, kao u pustinji, a kad bi ošinula kiša, zvijezde su pjevale u čizmama do koljena.

Na Šabačkom vašatu prvi put je zapjevao Šaban Šaulić, imao je 16 godina. Bilo je to 1967. Došao je u pratnji amidže (strica) Alije, koji tada plaća Peri Grubiću, vlasniku jednog šatora da pusti “malog Šabana” da otpjeva dvije-tri pjesme. Dogovorili se, Šaban uzme mikrofon, zapjeva. Umjesto dvije – tri pjesme pjevao je skoro sat vremerna. U šatoru su tražili samo njega.

Velika zvijezda Šabačkog vasara bio je i legendarni srcelomac Bora Spužić Kvaka. Volio je jednu Nenu, Šapčanku, pa se nije štedio. On je znao da napuni šatru do posljednjeg mjesta, pa kad se umori da ode u susjednu da protegne noge i da izvidi situaciju.

Jednom prilikom gazda šatora se naljutio, kada ga je našao u susjednom šatoru. Kaže Kvaki:

“Ja te plaćam da napuniš moju, a ti otišao da puniš drugu šatru”.

A Kvaka će na to:

“Ma nije, gazda, duše mi, došao sam samo da provjerim koliko me narod voli”.

“U Šapcu je mogao da se slika i da okači svoj plakat, ali samo rijetki su mogli da opravdaju svoj plakat. Trebalo je da se pjeva i svira cijelu noć da gosti odu zadovoljni i da jedva čekaju da opet dođu. To su sve pravila iz poštenog odnosa prema poslu i publici. – kazuje legendarni Milanče Radosavljević. (Naj portal)