Aida Mašić je jedino dijete u selu Miličevići i okolini. Selo se nalazi na obali rijeke Drine uz granicu Bosne i Hercegovine i Srbije.
Jedanaestogodišnja Aida kaže da joj je najbliža prijateljica od kuće udaljena šest kilometara.

“Ja sam učenica petog razreda osnovne. Škola mi je udaljena 12 kilometara od sela gdje živim sa roditeljima. Ja volim živjeti u selu i pored toga što se nemam s kim igrati”, kaže Aida za Radio Slobodna Evropa (RSE).

Aidini roditelji Mubina i Hajrudin su jedini stanovnici sela u kojem je do 1992. godine živjelo oko 200 mještana.
Njih dvoje su se vratili prije 19 godina.

“Mogu da kažem da je povratak bio ispunjen bolom i napornim radom. Sve je ovdje bilo porušeno i zaraslo. Trebalo je vremena da se sve dovede u neki red, da se iskrči šuma koja je izrasla na zgarištima kuća. Tri godine smo živjeli u podrumu jedne ruševine, a 2006. godine UNDP nam je napravio kuću”, navodi on i dodaje da je zajedno sa suprugom radio u farmi za uzgoj bikova, koja se do prije desetak godina nalazila u blizini sela.

Bez posla su ostali nakon što je vlasnik zatvorio farmu.

“Dolaze ovdje naše komšije, ali ne zadrže se dugo. Loš je put do sela”, navodi Hajrudin.

Njegova supruga, Mubina, navodi kako se ne kaje zbog povratka u selo, iako su jedina porodica.

“Ja volim ovdje da živim. Jeste samoće, ali ne kajem se. Radimo svi na imanju, sijemo, ali divlje životinje nam dosta toga unište. Nekad razmišljam da li se i isplati sijati, ali onda opet obradimo imanje i dežuramo noćima da spasimo da nam divlje svinje ne unište usjeve”, kaže ona.

U selu Skejići, koje je udaljeno od Srebrenice 30 kilometara, žive četiri žene, jedine nekadašnje mještanke koje su se vratile. Selo se također nalazi uz obalu rijeke Drine. Do 1993. godine tu je živjelo 40 porodica.

Zbog svakodnevnog granatiranja iz Srbije, koja je udaljena nekoliko kilometara, mještani su napustili selo prije 30 godina i prebjegli u tada zaštićenu zonu Ujedinjenih nacija, Srebrenicu.

Sve kuće su porušene devedesetih godina prošlog vijeka.

Obnovljeno je svega njih dvadesetak, a među njima i kuće Fate i Hamide Lemeš, te Munire i Adile Salihović. Udaljene su oko kilometra.

Fatima Lemeš ima 70 godina i prva se vratila u selo 2003. U srebreničkom genocidu u julu 1995. godine je izgubila sina. Njegovi posmrtni ostaci su ekshumirani iz dvije masovne grobnice i ukopani u Memorijalnom centru Potočari kod Srebrenice, gdje je do sada sahranjena 6.701 žrtva.

“Nešto me nosilo da se vratim u Skejiće. Valjda je to dug prema mužu i jednom sinu koji nije preživio genocid. Dvije godine sam živjela sama u selu pod pločom jedne porušene kuće i baš sam se napatila.”

“Najgore je bilo kad su kiše, svuda je prokišnjavalo, a da ne govorim kako je bilo strašno zimi. Nešto razmišljam sada, da sam ove pameti što sad imam, možda se ne bih ni vratila. Ali, ne kajem se što sam još ovdje”, kaže ova sedamdesetogodišnjakinja koja je nakon genocida u Srebrenici izbjegla u Tuzlu, gdje je bila smještena u kolektivnom centru.

U izgradnji kuće joj je pomogao UN. Namirnice joj donosi sin koji živi u Srebrenici, a komuniciraju mobilnim telefonom.

“Ne patim se više. Usijem ovdje sve što mi treba i što mogu da postignem. Ne volim nigdje da idem iz Skejića. Odem ja nekad i odmah se razbolim.

Ali, na povratku, čim se približim Skejićima, ozdravim. Ovdje je lijepo, priroda, čist vazduh i ne smeta mi samoća. Navikla sam tako”, kaže Fatima.

Prva Fatimina komšinica je Adila, čija je kuća udaljena pola kilometra.

Adila ima petoro djece, a u genocidu je izgubila sina koji je 1995. godine bio osamnaestogodišnjak. Pronađen je u masovnoj grobnici, identifikovan i sahranjen u Memorijalnom centru Potočari.

Ostala Adilina djeca žive u drugom bh. entitetu, Federaciji BiH.

“Vratila sam se u Skejiće zbog toga što nisam imala uslova da plaćam stanarinu u izbjeglištvu. Imala sam penziju od 300 maraka (oko 150 eura) i to nije bilo dovoljno”, priča Adila.

“Sa mnom je došla i kćerka Almasa koja je imala svega šest mjeseci kada joj je otac ubijen. Ovdje mi je lijepo. Imam vremena da obradim sve ove bašte, usijem svega što mi treba, imam čak i dinje i lubenice, te smokve. Dođe kćerka iz Srebrenice i pomogne mi na njivi. Uradimo koliko možemo”, dodaje ona.

U njenom selu je nekada živjelo oko 400 mještana. I ona kaže kako se nije pokajala što se vratila u selo.

“Dođu naše nekadašnje komšije. Obiđu nas, ali opet se vrate tamo. Ima ponekih što dolaze ovdje i obrađuju zemlju, ali ja sam ovdje stalno”, poručuje ona.

U desetak sela na obali rijeke Drine do početka rata je živjelo oko 4.000 stanovnika. Trenutno ih živi četrdesetak.

Većina sela ima asfalt, struju. Nisu priključeni na gradski vodovod, a vodu koriste iz šumskih izvora. Najbliža prodavnica im je u Srebrenici, koja je udaljena 30 kilometara.

U jednom od sela je bila i ambulanta gdje je ljekar dolazio svakih 15 dana. Zbog nedostatka medicinskog osoblja ambulanta ne radi, zbog čega mještani na medicinske preglede odlaze u Srebrenicu.

U opštini Srebrenica je do početka rata 1992.godine živjelo oko 36.000 stanovnika, od čega oko 30.000 u oko 80 sela.

Najveći procenat, njih više o 75 posto su bili Bošnjaci. U genocidu 1995. godine snage Vojske RS su ubile oko 8.000 muškaraca i dječaka bošnjačke nacionalnosti u Srebrenici i okolini. Još se traga za oko 1.000 nestalih. Opština, prema posljednjem popisu stanovništva iz 2013. godine, ima oko 13.000 ljudi, od čega 10.000 živi u selima. Srbi sa oko 45 posto su većina.

Sve pustji je i grad Srebrenice. O tome je pričao Krsto Stjepanović, nekadašnji funkcioner u vremenima bivše Jugoslavije. Kaže, Srebrenica je moja tuga- (Naj portal)

http://