Pratite nas

Sudbine

„Gušio“ je pričom o ribolovu na Drini, Bosni…: KAKO SU SE AMELA I ELVIR VRATILI U KALESIJU?

Published

on

Amela Mehmedović rođena je 1998.godine u kalesijkom naselju Rainci Gornji, u zaseoku Pjanići, odakle je sa devet godina sa porodicom preselila u Austriju. U Raincima Gornjim sam završila tri razreda a zatim sam školovanje nastavila u Austriji gdje sam završila i trgovačku srednju školu i odmah se zaposlila, kazala je Amela za magazin Infopuls.

Ona ističe da je prilikom dolaska na godišnji odmor 2016. godine u Kalesiji upoznala Elvira te su razmijenili brojeve telefona i počeli su da se dopisuju. Datum prvog dopisivanja i upoznavanja računaju i kao datum početka njihove ljubavi.

“Dolazila sam ja sa roditeljima u Bosnu i Hercegovinu i našu Kalesiju, ali od 2016. godine jedva sam čekala odmor ili neki praznik da dođem i da se vidim sa Elvirom. Dolazio je i on kod mene u Austriju, upoznao se sa mojim roditeljima i prijateljima – kroz smijeh priča Amela.

Svoju vezu krunisali su brakom 2018. godine, a nedugo nakon toga, Elvir zajedno sa suprugom iz Kalesije seli u Austriju.

“U Sapni sam imao zlatarsku radnju i uporedo sam prodavao parfeme, to sam sve zatvorio i otišao sa suprugom u Austriju. Položio sam jezik, pronašao posao, ali sam uvijek žudio i patio za Bosnom. O tome sam više puta razgovarao sa suprugom koja je odrasla u Austriji i kojoj je ta država domovina. Imala je razumijevanja i kada sam je „gušio“ pričom o ribolovu na Drini, izlascima i kafama u Kalesiji, društvu i svemu onome što me pratilo kroz odrastanje u mom gradu – riječi su Elvira Mehmedovića.

Prema njegovim riječima, supruga je vidjela da mu nedostaje sve to pa je odlučila da napusti svoj posao i da svoj život nastave u BiH, tačnije u Kalesiji, gdje su uz pomoć porodice otvorili zlatarsku radnju i gdje zajedno rade i dočekuju mušterije.

“Malo mi je teže da se uklopim, ali tu smo sada. Prijavila sam svoj boravak u Kalesiji s obzirom da sam državljanka Austrije i čekam proceduru oko papira da se to sve završi. Tu smo, zajedno smo i to je jako bitno jedno drugom smo podrška – ističe Amela.

Također govori da je prilikom donošenja odluke da napusti Austriju imala veliku podršku roditelja koji su joj rekli da slijedi svoje snove i svoju ljubav.

Svoju radnju, kako je nazvaše, „Oazu mira“ smjestili su u samom centru Kalesije gdje prodaju nakit, satove, parfeme ali isto tako vrše otkup lomljenog zlata, uz poruku da se i u Bosni i Hercegivini može raditi i zaraditi dovoljno za život. Pozvali su i druge koji „pate“ za domovinom da dođu i da slijede svoje srce i pomognu Bosni i Hercegovini, a također i da nađu svoj mir. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending