Pratite nas

Razglednice

Griješe li što bježe od civilizacijskih dostignuća: U OVOM PLEMENU POZDRAVLJAJU SE PLJUVANJEM

Published

on

U drevnom kenijskom plemenu Masai pozdravljali su se pljuvanjem i time ukazivali poštovanje. Običaj se i danas zadržao, obavezno pljunu u ruke prije rukovanja, a to rade čak i kad maze novorođenčad kako bi ih blagoslovili i donijeli im sreću.

Na udaru nezgodnog sekreta posebno se nalaze mladenci, a ono što je kod nas krajnje nepristojno Masai koji stupaju u brak dočekuju s oduševljenjem. Isti slučaj je i sa ratnicima: kad ih neko sretne i pljune, gordi plemenski junaci znaće da ih uvažavate i da se divite njihovim vJeštinama. Što jače, to bolje.

Ovo nije jedina navika Masaija koja bi mogla da vas iznenadi u Keniji ili Tanzaniji, afričkim zemljama po kojima se slobodno kreću bez ličnih dokumenata. U njihovim malim kućama od poneke grane i blata, čije su rupe ušuškane izmetom stoke, možete da zateknete jednog muškarca i nekoliko žena.

Doskoro ih je bilo i desetak (!), danas tek dvije-tri. Njima je to sasvim normalno, a one se ne bune što ih glava kuće tretira kao sluge: svaka od žena dužna je da sagradi svoju kuću i od zore čeka naređenja, ma kakva ona bila.

Pripadnice ljepšeg pola se primaju u veliku bračnu zajednicu da bi gradile kuće, kuhale, čuvale djecu i stoku, čija su grla nerijetko cjenjenija od njih samih. Naime, ukoliko se glava kuće namerači na novog predvodnika stada ovaca ili koza, za njega neće dati novac, već će vlasniku ponuditi jednu od žena. Ako mu se ne svide, u obzir dolaze i kćerke (djevojčice se već sa 13 godina udaju za starce) ili djeca koja su još u stomaku!

Surov način ophođenja prema ženama podrazumijeva i batine ako urade nešto što nije po pravilima koja postavljaju isključivo muškarci. Išibaju ih, pa im daju loj da se namažu i saniraju povrede jer valja opet neko da pomuze stoku, pripremi ručak ili sagradi novu kuću kad se krene u potragu za novim izvorom vode.

Doduše, ni muškarci nisu pošteđeni. Ritual obrezivanja se kod dječaka radi naživo, a ako se zaplaču – biće ismijavani cijelog života. Samo oni koji nisu pokazali strah biće svakih 15 godina izabrani u novu kastu ratnika, a najneustrašiviji među njima mogu da konkurišu za savjet starješina ili za mjesto šamana, koji jedini smije da proriče i na tradicionalan način liječi svoje sunarodnike.

Šta god mi o svemu ovome mislili, Masai sebe doživljavaju kao odabrani narod. Smatraju da im je njihov bog Engai povjerio stoku da bi bezbrižno živjeli. Za to su im dovoljni meso, mlijeko, sir i krv od stoke. Od civilizacijskih dostignuća bježe, smatraju da je nečastivi upleo prste u njih. Griješe li?

OVDJE JE HRANA ZAISTA LIJEK
Sirovo meso, goveđa krv, nekuhano mlijeko i med svakodnevno se nalaze na meniju pripadnika plemena Masai. Svako dijete, trudnica ili dojilja obavezno dobiju dnevnu porciju sirove krvi, ostali piju surutku, ne libe se da uzmu ono za šta mi kažemo da je pokvareno mlijeko (potrošnja mlijeka po glavi stanovnika je među najvišima na svijetu).

Mi bismo, ako izuzmemo med, od svega toga okrenuli glavu, ali dokazano je da neobični žitelji Afrike zahvaljujući upravo ovakvoj ishrani ne obolijevaju od brojnih bolesti. Imaju savršene zube, ne znaju šta je karijes, osteoporozu ima tek 0,4 odsto stanovništva… Momci bilježe visinu od 2,10 m!

Interesantno je i da u mnogim selima uopšte ne jedu voće i povrće, ili se nađe tek pokoji plod kod djece i žena kad čuvaju stoku. Kad se vrate kući, srču supu s gorkom korom i korijenjem koja sadrži saponine, pa zbog njih ne kubure sa viškom holesterola kao i mi.

Masai su pamučnim tkaninama počeli da zamjenjuju teleću i ovčiju kožu kojom su se pokrivali šezdesetih godina prošlog vijeka. Danas izbor odjeće zavisi od godina koje broje pripadnici plemena i lokacije. Mladići, recimo, nose crno nekoliko mjeseci nakon obrezivanja, potom tijelo obmotavaju čaršavima s raznobojnim motivima. Ratnici ne zaziru od materijala na kojima je islikano cvijeće, dobrodošli su i ružičasti. Ipak, bez obzira na to kako su stilizovani, na svakom koraku možete da se uvjerite da im je najomiljenija boja crvena. (Naj portal)

Razglednice

Ruskinja Elena Šket u Banjaluci izrađuje zdrave slastice: Bijeli šećer nema nikakve nutritivne vrijednosti, samo prazne kalorije

Published

on

Sa sjevera Rusije u Bosnu i Hercegovinu, Elena je došla prije desetak godina. Ovdje je osnovala porodicu, ali i stekla novi hobi koji prerasta u ozbiljan biznis- pravljenje zdrave čokolade bez šećera.

Ruskinja Elena Šket se prije desetak godina doselila u Bosnu i Hercegovinu. Ova 38-godišnjakinja trenutno s porodicom živi u Banjaluci gdje je razvila slatki hobi – izradu slastica bez šećera. O hobiju koji zapravo polako prerasta u ozbiljan biznis, Elena je rado govorila za naš portal.

-Rođena sam u jako malom (po veličinima Rusije) gradu na sjeveru. Grad se zove Uhta. Sad živim u Banjaluci i baš mi se sviđa i grad i država i divni ljudi koje susrećem. Nakon godina života na sjeveru, ova klima mi baš prija! Planine, prelijepa priroda, otvoreni ljudi, sve ovo svaki dan čini moj život boljim – kaže nam Elena na čistom bosanskom jeziku.

Njeno ime sve više ljudi prepoznaje i veže za brend chocology, a o čemu je riječ, pročitajte u nastavku.

 Bez čokolade nisam mogla živjeti

-Sve je krenulo od mojih ličnih promjena 2016. kad sam više pažnje obratila na svoju ishranu, konzumiranje slatkiša koji su mi uvijek bili pri ruci, jer sam veliki slatkoljubac, a bez čokolade nisam mogla živjeti. Uvijek sam sa svakog putovanja donosila neku zanimljivu čokoladu kao i proizvode sa dodatnim šećerom koji nisu ni spadali u kategoriju poslastica ali su ga imali u svojem sastavu. Nisam imala baš mnogo vremena da se ozbiljno bavim slasticama jer je moj primarni posao bilo računovodstvo. No, tada sam u Rusiji probala čokoladu koja ne sadrži zaslađivače i zaljubila sam se! Bila je to čokolada od rogača. Iskreno, prije toga nisam ni znala što je rogač.Tako sam odjednom iz upotrebe izbacila sav bijeli šećer.

Nije mi bilo teško hraniti se zdravo jer volim voće, povrće i žitarice. Osjećala sam se energičnije i raspoloženije. Od tada su moji deserti bili voće i suho voće, no počela mi je nedostajati raznovrsnost slatkiša, stoga sam odlučila početi praviti kuglice od suhog voća, orašastih putera, kakaa, kao i sirove tortice. U to vrijeme, u Rusiji nije bilo razvijeno tržište zdravih slastica tako da mi je sinula ideja da pravim i prodajem kuglice jer su doista ukusne, hranjive i zdrave.

Upitali smo Elenu da nam svojim riječima kaže zašto su klasični slatkiši, industrijski na koje smo navikli – loši.

-Bijeli šećer nema nikakve nutritivne niti bilo koje druge vrijednosti. Prazne kalorije, visok glikemijski indeks, zbog kojeg mi jako brzo dobijamo “dozu” sreće, ali takođe brzo se traži nova “doza”. I tako upadamou začarani krug i stvara se ovisnost. Debljamo se, lažno se zasitimo. Osim toga svi znamo kako šećer utječe na zube, nervni sistem, pogotovo kod djece! I djeca sa takvim izborom slatkiša u prodavnicama, nažalost, jako rano dobiju različite alergije i bolesti, a koje su vezane ne samo za šećer, nego i za ostale štetne sastojke industrijskih poslastica.

 Prštim od energije

O benefitima izbjegavanja industrijskog šećera, a koje je osjetila na svojoj koži, Elena kaže da se nikad nije osjećala bolje.

-Od kako ne jedem te kupovne slastice, i te kako sam osjetila poboljšanja razna. Prije sam se često osjećala umorno, neraspoloženo, nenaspavano, letargično. I stalno sam bila u potrazi za novim slatkišem. A kad sam odustala od šećera, nisam mogla vjerovati koliko imam energije! Koža mi je takođe postala mnogo ljepša i čišća!

Elena je još za vrijeme života u Rusiji završila kurs vegan čokolaterije i kako naglašava, doslovno zaronila u svijet čokolade. Dio svog oduševljenja je i nama prenijela.

-Prošla sam kurs vegan čokolaterije u Rusije, ali ne smatram da sam završila, jer učim svaki dan u praksi, kroz razmjenu iskustvom sa kolegama i nastavnicom Marinom Osadčenko (osnivačem škole vegan čokolade). Ja sam bukvalno uronila u svijet čokolade. Najzanimljivije je bilo saznati o kakao plodovima (zrnu): da se razlikuje po regijama uzgajanja, da ukus čokolade jako zavisi od tih regija. Da postoje vrhunske aromatične vrste kakao zrna, koja ja i koristim u svojoj proizvodnji. I još mnogo, mnogo toga!

Elenina trenutna proizvodnja odvija se u njenoj kuhinji, ali…

-Na putu sam prema preduzetništvu i nadam se da ću uskoro imati malu proizvodnju sa zvaničnim biznisom, da bih mogla širiti bezštetne poslastice u prodavnice i kafe slastičarne koje podržavaju zdravi način života!

Više o Eleninom slatkom i zdravom biznisu možete saznati na njenom Instagram profilu chocology.ba.

 Zašto su neke čokolade jeftinije od drugih?

Kakao maslac. Često se zamjenjuje različitim jeftinim biljnim ili mliječnim mastima. Hidrogenizirane masti smanjuju cijenu čokolade ali i oduzimaju njen ukus i kvalitetu.

Zaslađivači. Dodavanje prirodnih sirupa, meda, nerafiniranih šećera uvijek je skuplje nego stavljanje bijelog šećera koji često u deklaracijama stoji na prvom mjestu. To znači da je od njega u većem dijelu sastavljena industrijska čokolada čime se maskira okus jeftinih sastojaka i pogoršava kvalitetu.

Kakao prah. Čokolade na policama prodavnica uglavnom sadrže jeftiniji kakao prah s nižim intenzitetom okusa i takve čokolade nemaju puninu arome dok ih konzumirate, za razliku od aromatične kakao paste koja se koristi u visokokvalitetnim čokoladama kakve su Chocology čokolade.

Arome. Da bi industrijska čokolada imala intenzivniji miris i okus, proizvođači često dodaju vještačke arome.

Topinzi i punjenja. Kraft čokolade sadrže kvalitetno liofilizovano voće, orašaste plodove, prirodne boje i mirise voća i začina koji se mogu dodavati i kombinirati po želji klijenta, dok masovne čokolade naravno nemaju takve opcije.

( E. K./Najportal)

 

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending