Od davnina je Kiseljak bio poznato banjsko lječilište, izvorište mineralne vode izuzetnog okusa, a u dobra stara vremena desna obala riječice Lepenice u srcu ovog gradića je bila čuveno izletište.
U daljoj prošlosti, ovamo se iz Sarajeva stizalo na kočijama, s „begovskim ugođajem“, a mamac za gospodu i raju, pored „Sarajevskog kiseljaka“, bili su glasiviti teferiči, na kojima je u brzim ritmu muzike odzvanjala pjesma Joze Penave: „Kiseljak, kiseljak, svaki momak veseljak, kiseljačke djevojčice rumene k'o jabučice…“
Vremena su se promjenila. Danas izvan dometa očiju gostiju mineralna voda teče u flaše, a jedino dvije česme u gradskom parku podsjećaju na jedno od njenih izvorišta duž kotline. Mnogo toga se promijenilo, samo je voda po kojoj je ovaj gradić dobio ime ostala ista, kisela i ljekovita.
Kažu, ova sa česama, po jednoj litri ima šest grama Glauberove soli, najsličnija je karlbadskoj mineranoj vodi, onoj iz čeških Karlovskih Vari i zbog toga je na glasu po kvaliteti. U pisanim dokumentima pominje se kako je prvi bunar iskopan 1891.godine, ali Kiseljak kao banjsko lječilište pominje se još u šesanestom stoljeću.
Nekada čuvenu Banju „Kiseljak“ napajaju čak četiri izvora od koji glavni izvor ima kapacitet 100 litara za 42 sekunde. Ta voda, temperature 12,1 stepen C, po analizama je karbonatna, zemnoalkalna, alkalna i sulfatična.
Tradicija pekare Agić
U trenutku naše posjete zatekli smo nekoliko „vodonoša“, koji nam rekoše da su u prolazu kroz Kiseljak. Saznadosmo da voda u začepljenim flašama može ostati dva do tri dana, jer u njoj nema CO2 i brzo izlapi, ali u svakom slučaju zdravija od fabrički flaširane vode.
Međutim, tragom pjesme u kojoj se pominju i „kiseljačke pogačice“, interesovalo nas je koliko se u nekim od ovdašnjih pekara koristi za spravljanje ovih čuvenih kulinarskih specijaliteta. Naime, poznato je da se u tijesto za spravljanje pogačica umjesto kvasca koristio kiseljak koji daje pogačici sa kajmakom ili bez poseban okus.
Prije rata u ovom gradiću bile su tri pekare, a danas ih ima dvadesetak. Najpoznatije su pekare porodica Matić i Agić, koje se nalaze na „sarajevskoj cesti“. Jedino u pekari Amira Agića, koja datira od 1985.godine, nije prekinuta tradicija.
“Ovdje je poseban način pravljenja pogače gdje se umjesto vode koristi kiseljak kojeg u našem gradu ima i na javnoj česmi. One treba da izgore pa da se suše. To je nešto posebno što daje pogačici poseban ukus i zbog čega su naše pogače posebne”, kazao je Amir Agić, vlasnik pekare Agić, koja je samo jedna od brojnih s ponudom pogačica.
Istorija je zabilježila da pogače u Kiseljaku postoje od 2. svjetskog rata, a Amirov otac pravio ih je kod jednog pekara kod kojeg je radio 30 godina, prije nego je otvorio svoju pekaru 1985. godine. (Naj portal)
