Da se ne treba uvijek opterećivati silnim temama o kojima pišu znani i neznani na raznoraznim grupama na društvenim mrežama, dokaz je i slučaj žene koja je ljetovala u Grčkoj.

Sa sinom je otišla na Eviju, po prvi put, a od silnog straha od otrovnih riba koje “vrebaju” iz plićaka, meduza koje žare i nemilosrdnih ježeva koji jedva čekaju da se neko na njih nabode, ponijela je i pola omanjeg kofera lijekova i krema za razne slučajeve.

Uvjerena je, kaže, da nije toliko čitala raznoraznih ispovijesti ne bi ni obraćala pažnju i, ubijeđena je, ništa se loše ne bi ni desilo. Nego je ona baksuz, kaže.

Prvog dana nju je u plićaku nešto ubolo u zadnjicu. Nije, kaže, ona izmislila ni patentirala brćkanje u plićaku. Plaža mahom kamenita, dok je u vodi tu i tamo bilo i pijeska i sitnog kamenja. Metar, dva od obale kamenje je bilo obraslo mahovinom, a primijetila je da u vodi ima i neke, kako je objasnila, trave nalik na školjke. Primijetila je dva, tri manja ježa, koje je gledala da izbjegne. Dok je svo vrijeme gledala gdje joj je dijete, sjela je na obalu i odmah osjetila bol s desne strane “sjedalnog trapa”.

„Odmah sam ustala, ali u vodi ništa nisam vidjela. Pipnula sam i osjetila nekoliko odvojenih plikova. Kao kad se komarac baš počasti vašom krvlju pa ostavi one velike plikove. Bilo ih je bar tri. Do trenutka kad smo stigli u sobu, što je bilo poslije sat do dva, svi plikovi su se spojili u jedan. Bilo je crveno i natečeno. A boljelo je, bogami, kao rijetko šta.

U jednom trenutku sam opet sjela, ali na suhi dio plaže, nadajući se da će toplota kamenja da izvuče bol. Znam da sam razmišljala, šta ako me ćapila ona riba što se ukotvi u plićaku, da li od nje ostaje neka žaoka ili nešto slično. Jer kažem svakakve sam gluposti pročitala. Ali ništa tog tipa nisam mogla da napipam – priča ona dok umire od smijeha zbog svega što joj se desilo.

Kako kaže, nikad je do sad ni meduza nije ožarila, ma nikad je, kaže nije ni vidjela u vodi, a kamoli nešto gore od toga. Al’ kad krenete, najviše zbog sigurnosti djece, da razmišljate o svakoj eventualnosti, onda kao da nešto i prizovete.

Srećom, kaže, u svojoj priručnoj apoteci imala je i kremu koja je poslužila svrsi, jer služi za ujede meduza, ali i u ovom slučaju je obavila posao. Kod ljekara nije htjela da ide, jer kaže, nije bilo potrebe. Bol je nešto kasnije prestala, a razmišljala je da ode jedino u slučaju nekih komplikacija, temperature, do čega nije došlo.

Svakim danom otok je bio sve manji, mada se sporo povlačio.

„Možda sat vremena prije svega toga, vidjela sam dječaka od desetak godina, kako ide ka majci i govori “Mama, mama, ujela me meduza”, i zaista, na leđima su se vidjela dva tri otoka, ništa strašno. Odmah sam i ja postala obazriva i počela pogledom da “švrljam” po vodi ne bih li ugledala meduzu. Ništa nisam vidjela, pa sam pomislila da sam bezbjedna, al’ ne lezi vraže.

Nekoliko dana kasnije je u razgovoru sa djevojkom zaposlenom u turističkoj agenciji saznala da se još jedna turistkinja požalila na slične simptome i da joj je ljekar rekao da sigurno nije u pitanju meduza.

Na kupanje je otišla već sutradan, ali joj napamet više nije padalo da sjedi u plićaku. (Naj portal)