Pratite nas

Sudbine

Goražde dobilo dimnjačara: RAIF BEZDROB SA NEDOM I ERMINOM STIŽU NA SVAKI POZIV

Published

on

Nakon duže vremena u Goraždu se ponovo pojavio dimnjačar. Poput mnogih starih zanata i ovaj je bio pred izumiranjem, ali je 23-godišnji Raif Bezdrob odlučio postati dimnjačar.

Učio je za električara, ali se na nagovor prijatelja iz Udruženja “Stari zanati” koji imaju ulogu čuvara dobrih tradicionalnih zanata, odlučio baviti ovim opasnim, ali zanimljivim poslom.

“Govorili su mi nema ni jednog dimnjačara u gradu, što se ne bi bavio time. I ja sam odlučio. Nema puno mladih ljudi koji žele ovo raditi. Nije jednostavno, a i opasno je. Non stop si negdje u vazduhu, ali strpljenja i predanosti, i nema šta da fali. Bit će tu posla, ko hoće da radi jer dobar je ovo zanat. Sanjao sam ja da budem milioner, ali ne ide tako lako, valja raditi”, ispričao je za Klix Raif.

Stotine sati proveo je na obuci u Sarajevu, obezbjedio potrebne certifikate, pokrenuo biznis, dao ime firmi “Rača dimnjačar” obukao prepoznatljivo crno odijelo dimnjačara i krenuo za poslom. Njegova je odlučnost privukla još dvojicu mladića, Neda koji je mlađi godinu dana i godinu starijeg Elmina. Rača dimnjačar tako je dobio prva dva uposlenika, profesionalca koji, sa punom opremom, stižu na svaki poziv.

“Kad nas vide ljudi u odijelima hvataju se za dugmad, to donosi sreću. A i nama treba puno sreće jer smo tek mjesec dana u poslu, a sve želimo stići i da nam mušterije budu zadovoljne. To je najvažnije”, priča Raif kroz osmijeh.

Nakon punih mjesec dana rada, kaže da je “trojka” spremna stići do svakog dimnjaka, peći, kotlovnice, šporeta..

“Prvi put kad sam se popeo na krov, hiljadu mi misli u glavi. Sve čudno. Imali smo mi obuku, nije malo 180 sati, ali kad sam se prvi put popeo na dimnjak bez ikog, pa razmišljam hoćel’ pući, pa moliš Boga da ne padneš, pa sto puta gore-dolje, nije mi bilo jednostavno. Ali sad, ništa. Sve znam. To je kad se uštelaš. Ja sam ovo počeo raditi još prije dvije godine, al dok škola, dok procedure, potrajalo je ipak. Sve radimo danas. Peći, šporeta, dimnjake, kotlove. Čistimo kamine, roštilje, solunare, radijatore, ventilacione otvore, eko grijanja”, nabraja Raif.

Zanat dimnjačara, zahvaljujući Raifu i njegovim prijateljima vraća se iz prošlosti, sa njim i neko sretno vrijeme kad su ih ljudi jedva čekali sresti na ulici vjerujući da to donosi sreću. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending