Pratite nas

Sudbine

Gojko Borozan, Mostarac sa beogradskom adresom: VELEŽ MI JE SVE NA OVOM SVIJETU!

Published

on

Ovo je priča o ljubavi jednog Mostarca, koji je ni kriv ni dužan, ratnih devedesetih godina morao napustiti rodni grad i biser na obalama Neretve. 61- godišnji Gojko Borozan danas živi u Beogradu, bavi se ugostiteljstvom, a u Ljubičkoj ulici je otvorio čevabdžinicu “Goja”

Kompletan ugostiteljski objekat je u znaku mostarskog “Veleža”. Gpjko je fiozički u Beogradu, a srcem na obalama Neretve i sa “Veležom”.

“Tamo gdje se rodiš, tu ti valjda i srce ostane. Tako je i meni srce ostalo u Mostaru. Kako god okreneš, nigdje nije bilo bolje. Nikad na duže od deset dana nisam otišao iz Mostara. U ovo doba godine bih se kupao na gradskom bazenu, a na Radobolji sam naučio plivati. A o Mostaru nije moguće misliti bez Veleža jer nam je Velež bio ‘sve na svijetu’, i zbog toga me danas kad čujem da se Velež probija, to pravo raduje”, priča za N1 mostarski ugostitelj u Beogradu Gojko Borozan, podsjetivši da su neki Mostarci navijali za Partizan, neki za Zvijezdu, Dinamo ili Hajduk, ali da su bez izuzetka svi navijali i za FK Velež.

“Mi nismo odlazili na godišnje odmore jer nam je bilo žao propustiti nešto u Mostaru. I ovu sam ćevabdžinicu ubukao u taj prijeratni Mostar, da se osjećam kao da i danas živim u njmu dok ovdje dočekujem i ispraćam goste”, priča Gojko prisjećajući se i Veležovih turneja koje je u stopu pratio zajedno sa Rođenima, strastvenim navijačima ovog – širom Jugoslavije poznatog – radničkog fudbalskog kluba koji nema, kaže, alternativu ni danas kada ga grad u kojem živi i u kojem provodi vrijeme dijeli mostarskog travnjaka na kojem FK Velež ponovo pokazuje snagu i vraća stari sjaj.
“Tamo gdje se rodiš, tu ti valjda i srce ostane”

Iako je u aprilu 1993. godine, kao i mnogi drugi Mostarci, napustio svoj grad i naselje Bijeli Brijeg, kojem još pamti sve ulice i brojeve, ‘mostarstvo’ nije napustilo njega. Ono još kormilari njegovim sjećanjima u kojima se duboko usjekao prijeratni Mostar, za koji će Gojko Borozan reći u razgovoru za N1 da je bio najbolji na svijetu, neponovljiv i neuporediv s bilo kojim drugim gradom.

“Sve se vratilo oko Veleža. I ja sam trenirao u Veležu, a kad bih kupio lopte na Veležovim utakmicama pomislio bih da je cijeli svijet moj. To je bilo ravno ostvarenju sna. Žao mi je što se desilo to devedesetih što je posijalo nesreću. Niko to nije mogao sanjati – vazda sam išao i na jednu i na drugu stranu, niko te nije pitao ni ko si ni šta si. Ali rat je čudo, teško mi je o njemu pričati. Nije me razdvojio od mojih drugova u mislima”, kaže Gojko Borozan, zvani Goja, pokazujući prstom prema Veležovoj fudbalskoj lopti koju su mu poklonili prije nepune dvije godine.

Na slikama, koje vise na zidu, oslikan je prijeratni Mostar. A Mostarkama i Mostarcima – koji danas žive u gradu na Neretvi – poručuje da ih sve pozdravlja te da ne isključuje mogućnost svog povratka u rodni kraj u nekoj skorijoj budućnosti. Do tada, povremeno će mu se vraćati. (Naj portal)

PROČITAJTE I OVO:

Svitine mostarske liske u Australiji: OVDJE PARE RASTU NA GRANAMA, ALI SLABO IKO HOĆE DA IH BERE!

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending