Vladimir Beara ostat će upamćen kao najbolji jugoslovenski golman svih vremena i jedan od najboljih čuvara mreže koje je svjetski fudbal imao. Bio je nevjerovatan, izgledalo je kao da mu je kičma od gume. Zvali su ga “balerina sa čeličnim šakama”, “leteći panter”, “čovjek od gume”… Nikada nije postavljao živi zid kod slobodnih udaraca preko 20 metara udaljenosti. Branio je šuteve iz daljine, one iz šesnaesterca, a bio je majstor i za penale.

Rođen je u selu Zelovo, tridesetak kilometara od Splita, u podnožju Svilaje. Jednog dana 1946. godine 18-godišnji Beara posmatrao je trening Hajduka, povrijedio se golman, a rezervni još nije stigao na trening. Trener Jozo Matošić pokazao je prstom na Bearu i rekao:

“Mali, ajde stani na gol, dok onaj mulac ne dođe”.

U tom momentu počela je jedna blistava karijera. Vlaja se bacao od stative do stative, činio je čuda na golu, izludio je fudbalere Hajduka. Kada se trening završio, trener Leo Lemešić ga je pozvao i rekao mu da sutra dođe na trening. Godinu dana nakon toga postao je prvi golman Hajduka.

Iako je nemjerljiva zasluga za uspjehe “splitskih bilih” Bearina zasluga velika, čini se da ga u Hajduku nikada nisu cij čak i zbog nacionalnosti, mada se Beara nikada nije izjašnjavao u vezi nacionalne pripadnosti.

Čaša se prelila 1955. godine, kada je Hajduk salvio titulu prvaka Jugoslavije. Na svečanom prijemu predsjednik Hajduka Marko Markovina se zahvaljivao svima za sjajan uspjeh, a Bearu je preskočio. Kada ga je golman upitao zašto njega nije spomenuo, uslijedio je odgovor:

“Ti si običan golman, imamo još dvojicu takvih, što bih te spominjao”.

Beara je tada poludio, napustio je svečanost i odmah poslao poruku u Beograd.

“Ako me još želite, javite kada da dođem”

Iz Zvijezde su ga salijetali na svakom koraku, nudili su mu “brda i doline”. Koristili su svaku priliku da uspostave kontakt i isplatilo se. Beara je u afektu pozvao crveno-bele i ubrzo se preselio u Srbiju.

Njegov prelazak u Beograd razbjesnio je Splićane. Proglasili su ga za izdajnika, govorili da je “vlaško pseto” i poručili mu da u Split nikada više nogom ne smije da kroči.

Beara je u Zvijezdi ostao pet godina, osvojio je tri titule prvaka Jugoslavije i dva Kupa Maršala Tita. Branio je za reprezentaciju, činio čuda na golu i divili su mu se širom Evrope. Godine 1960. proglašen je za najboljeg fudbalera Jugoslavije. Svi veliki igrači u Evropi govorili su tada da je Beara najbolji golman na svijetu, čak je i čuveni sovjetski golman Lav Jašin, koji je imao tu titulu, jednom prilikom rekao:

“Ja ovo nisam zaslužio, najbolji na svijetu je Beara.”

Beara je bio član čuvene generacije koja je na Olimpijskim igrama 1952. godine u Tampereu osvojila srebrnu medalju, a u finalu sa Mađarskom (0:2) zaustavio je penal slavnom Ferencu Puškašu. Branio je i na dva svjetska prvenstva, 1954. i 1958, dok je na Mundijalu 1950. bio rezerva Srđanu Mrkušiću i nije upisao nijedan nastup.

Vladimir je u 32. godini odlučio da se oproba u inostranstvu.

“Prvi poziv mi je stigao iz Njemačke, ahenske Alemanije. Nije bilo mnogo izbora i objeručke sam ga prihvatio na kraju našeg prvenstva 1960. godine”, rekao je jednom prilikom Beara.

Nažalost, tamo je dva puta lomio potkoljenicu, pa je odlučio da stavi tačku na svoju blistavu karijeru.

Beara je 1967. završio u Kelnu Višu trenersku šokolu. 1970. postavljen na mjesto pomoćnog trenera Hajduka. Vrijeđali su ga sa tribina, napadali na ulicama Splita, slali prijeteća pisma… Nisu želeli “izdajnika” u klubu. 1972. godine otjeran je iz kluba.

Trenersku karijeru gradio je u Holandiji, Kamerunu i Jugoslaviji. U bivšoj zemlji se najduže zadršao u Rijeci.

Privatni život Vladimira Beare nije ništa manje bio interesantan od njegove sjajne sportske karijere. Bio je treće muško dijete u porodici Beara. Sa 15 godina je otišao u partizane i tamo je upoznao Boricu, jednu mladu partizanku, koja mu je kasnije postala i supruga. Sa njom je dobio sina Predraga, koji je počekom devedesetih godina preminuo od raka.

Pred kraj života je želio da počiva na pravoslavnom groblju u rodnom Zelovu kod Sinja, gdje su sahranjeni svi njegovi preci. Međutim, nisu mu ispunili posljednju želju. Sahranili su ga kao katolika, uz opelo koje su služila tri fatara. Grobnica koju je Vladimir podigao desetak godina prije smrti ostala je prazna.

“Ovaj spomenik i grobnicu, Vladimir je podigao za života. Želio je da bude sahranjen pored svojih predaka. Pored oca Jakova i majke Marije. Da nije to želio, ne bi grobnicu ni podigao. Ali, kada je umro i kada je odlučivano o mjestu njegove sahrane, s nama niko nije kontaktirao. A njegova želja brutalno je pogažena. No, na čast i obraz onima koji mu je nisu ispunili”, pričali su sveštenici iz Dalmacije.

Beara je bio posebno vezan za manastir Dragović. Naime, u ranom djetinjstvu, kada je imao šest-sedam godina, skakao je sa drugom djecom iz Zelova u neku rupu od zemlje i pijeska, duboku oko šest metara – priča prota Knežević.

– Napravio je salto i udario glavom o kamen. Pao je u komu i u tom stanju petnaestak dana ležao je u bolnici. Doktori nisu imali dobre prognoze. Ne znajući šta da čini, majka Marija ga je iz bolnice u Splitu, u zaprežnim kolima odvezla u manastir Dragović, da mu se čitaju molitve za ozdravljenje. Molitve su čitane pred ikonom Svete Petke. I za čudo Božje, Vladimir se probudio iz kome. Čak su i ljekari ovo pripisali čudu. Od tada ga je majka zavjetovala ovoj svetiteljki.

Preminuo je 2014. u 86. godini života. Imao je nekoliko moždanih udara u posljednjim godinama života. Povukao se potpuno, nije želio da javnost zna da je teško bolestan. Želio je da svima ostane u sjećanju kao Veliki Vladimir, Leteći panter…. Nikako kao bespomoćni bolesnik. (Naj portal)