Ovo je prvi feljton koji je objavljen o Zdravku Čoliću. Autor Zdravko Srkalović je u sarajevskom AS-u, koji je tada imao tiraž oko 350.000 primjeraka, predstavio Čolu u sedam veoma zanimljivih nastavaka, a u povodu desetogodišnje uspješne karijere, u kojoj je Čola postao miljenik masa.

O prijateljstvu Zdravko Čolić priča kao jednoj od najznačajnih stvari u životu. Prisjetili smo se anegdote sa Lenonom i Mek Kartnijem kada su na vrhuncu svoje karijere nastojali da se prisjete pravih prijatelja i prsti jedne ruke su im bili dovoljni da ih nabroje. Zdravko je ubijeđen da iskrenih prijatelja ima mnogo više.

“Vjerujem u takozvano “skriveno prijteljsto”. Više puta mi se desilo da mi se čovjek iz sjene, dakle onaj sa kojima nikada nisam bio suviše prisan, dokaže kao pravi prijatelj. U isto vrijeme dolazi do razočarenja u ljude sa kojima sam bio u mnogo intenzivnijim kontaktima. To ne ostavlja neke dublje tragove u meni, jer sam svjestan da ima dosta divnih ljudi ali i onih “drugih”. Na sreću prvih je mnogo više.

Baš smo nedavno Goran Bregović i ja pričali o razlozima zašto ne mijenjamo mjesto boravka. Jedan od osnovnih razloga je i taj što se sredina može promijeniti, steći novi poznanici ali ne i ono što se stiče dugim nizom godina – iskrena prijateljstva.

Nije se uobrazio

Imam mnogo poznanika i prijatelja nastavlja Čolić. Da počnemo iz gimnazije.
– Tihomir, Netko, Srđan ,Malik, Blaža pa onda ljudi za koje me tokom studiranja vezuju divne uspomene, Emir Hadžimuratović, Milan Bukvić, Igor Baroš, Aco Čulić, Mladen Savić, Muhamed Sarajlija i da ne nabrajam još mnoge druge. Osim toga tu je dosta imena iz muzičkog svijeta, dijela grada u kojem stanujem.

Mislim da se tokom ovih deset godina uopšte nisam promjenio i ono što mi najviše smeta kada neko tvrdi da sam se uobrazio. Već sa ranije spomenuo da ovaj posao smatram kao I svaki drugi kao I da se tako ponašam.
– Razočarenja su obično vezana za one ljude koji su “pali” zbog novca, izgubili su smisao za realnost, nešto ih je ponijelo i griješili su. U principu ja mnogo više volim imati prijatelja za saradnika, mada to nekada može biti vrlo opasno. Prijteljstvo i “lova” uvijek ne idu zajedno, ali kada se pronađu prave relacije onda opasnosti nema.

Zvuči gotovo paradoksalno, ali i največa zvijezda naše estrade se u mnogim slučajevima osjećaju potpuno nemoćno.

Drvene ploče

S vremena na vrijeme dolazi to takozvanog “rata” diskografskih kuća i tu su pjevači najviše oštećeni. Dok oni istjeraju svoja prava, već je i suviše kasno jer je ploča već na tržištu. Tako smo u to vrijem žrtve “rata” ispali Arsen Dedić, Miki Jevremović i ja.

U isto vrijeme prisutan je nedostatak poslovnosti i kod novinara. Dogodio se naime drastičan primjer vezan za reviju “HALO” i njihovog saradnika. Obavljen je razgovor sa mnom, a u isto vrijeme ja nisam ni riječi rekao tom saradniku. Taj isti saradnik nije se udostojio da me nazove i bar pita osnovne stvari. To je veoma opasno jer publika na osnovu takvih razgovora može dobiti potpuno pogrešnu sliku o meni. Na sreću nisam usamljen slučaj. Dosta mojih kolega mi se žalilo da je to postala praksa. Sada je pitanje šta nam preostaje – da tražimo redakcijske ispravke ili da se obratimo sudu?

Nemoć osjetimo i kod saradnje sa svojom disko kućom – objašnjava Čolić. Trenutno nemam baš najbolje iskustvo sa “Jugotonom”. Zbog kompleksnijih razloga događa se da je u mnogim gradovima nemoguće pronaći moju ploču iz jednostavnog razloga što one uopšte nisu naručene. To je žalosno kada se zna da je potražnja izuzetno velika i da bi diskografske kuće mogle prodvati i drvene ploče. Izgleda da ću biti primoran da se i sam uz pomoć saradnika uključim u prodaju ploča “Malo pojačaj radio”. Nelogično je jer diskografska kuća ima 500 zaposlenih.

O statusu estradnog umjetnika i estradi kao subkultiri Čolić nam je rekao:

– Htjeli mi ili ne, ali moramo priznati da popularna pjesma sve više ulazi u pore ljudi, tako da i oni postaju aktivni sudionici svega što mi stvaramo. Nepobitna je činjenica da smo sve više prepušteni sami sebi, da moramo da brinemo o socijanom osiguranju, penzijskom stažu, objezbjeđivanju egzistencije, rješavanju stambenog pitanja, a u isto vrijeme teme svih priča se vezuju za naše enormne zarade. U našem gradu se stvari mjenjaju na bolje , jer sam u posljednje vrijeme tokom mnogih razgovora uvidio da postoji raspoloženje da se mnogi od ovih problena riješe.

Cijena albuma

O krizi saradnika – organizatora turneja, pa do kompozitora, pisaca tekstova i aranžmana, Čolić priča:

Kroz posao sam vezan za veoma uzak krug saradnika. To su moji bliski prijatelji. među njima bih izdvojio Emira Hadžimuratovića, Velibora Džarovskog, Maksu Čatovića.

Htio to ili ne, kompletan posao oko stvaranja ploča vezao sam za Kornelija Kovača i u posljednje vrijeme i za Gorana Bregovića. U isto vrijeme su se kao povremeni saradnici pojavljivali Arsen Dedić, Kemal Monteno, Đorđe Balašević, Ranko Boban, Slobodan Vujović, Đorđe Novković…

Bilo je dosta nagađanja vezanih za sumu koja je potrošena za snimanje albuma “Malo pojačaj radio”. Šuškalo se o cifri od četvrt milijarde starih dinara. Čolić sve te glasine opovrgava slijedećim riječima:

Snimanje je koštalo nešto više od sto miliona starih dinara, ali ne smatram da je to mnogo s obzirom koliko se očekuje od novog albuma, kao i da sam do sada svako povjerenje opravdao. Želja nam je bila da napravimo ploču koja neće imati bilo kakvu zamjerku. Mora se računati da je dva puta skuplji domaći studio nego ovaj koji smo mi koristili.

Pošto je i dalje Čolićeva ženidba jedna od glavnih, nikada zapostavljenih tema, dobili smo od njega čvrsto obećanje: kada dođe do tog sudbonoskog trenutka čitaoci našeg lista to će prvi saznati. (Naj portal)