Početkom osamdesetih godina Miroslav Ilić je već bio naodnjačka zvijezda u vrhu jugoslovenske estrade. Već tada je tada su ga prozvali “slavujem iz Mrčajevaca”. Sarajevski AS, koji je u to vrijeme bio jedna od najtiražnijih novina (oko 300.000 primjeraka) u nekoliko nastavaka je pričom i fotografijom široj publici je peredstavio Ilićev životni i estradni put. Inače, feljtonske prče su bile rezervisane samo za najveće zvijezde, a čast da ovu priču u nastavcima objave pripala je tadašnjim novinarima Milanu Radiću i Ekremu Miliću.

Da mi je neko prije pet godina rekao da će Miroslav Ilić jednog dana postati prva zvijezda jugoslovenske narodne muzike, iskreno govoreći ne bih povjerovao. Ne zato što sam sumnjao u njegove glasovne mogućnosti i druge kvalitete koji pjevača čine pjevačem već zbog toga što je u našoj narodnoj muzici, prepravljenoj novokomponovanim pjesmama najčešće sumnjivog kvaliteta “imidž” bilo sve drugo, samo ne to što je Ilić posjedovao.
Međutim prevario sam se, i drago mi je zbog toga. Neočekivano ali zasluženo, Miroslav Ilić izbio je u prvi plan.

Prošle godine (1981) zaposjeo je prva mjesta na svim top listama, a ovog proljeća (1982) napravio je pravi podvig; njegov solistički podvig slušalo je oko 200.000 gledalaca u 60 jugoslovenskih gradova. To do sada nije pošlo za rukom nijednom “narodnjaku”

Pjevač bez afere
To je bio povod da se ispriča priča o Miroslavu Iliću, pjevaču koji je privukao ne samo ljubitelje narodne muzike, nego i mnoge iz tabora vatrenih obožavatelja “zabavnjaka”. Priču su pisali Ekrem Milić I Milan Radić.

U čemu je “fenomen Ilića”, to će valjda neko jednog dana neko objasniti potanko. Piscu ovih redova koji se pokazao kao loš prognozer, neka bude dozvoljeno da uz pokajničko priznanje da je pogriješio, kaže ovo:

Miroslav Ilić je uspio između ostalog i zato što on uopšte “ne liči” na pjavača narodne muzike. Možda je ovo neka vrsta nelogične logičnosti, no i sam Ilić se dobrim dijelom slaže sa pomenutom tvrdnjom.

Ova priča je nastala u Sarajevu na relaciji hotel “Evropa”, studio “A” Televizije Sarajevo gdje je sniman šou Bebe Selimović u kome je Miroslav bio gost.

Mirosav Ilić je zahvalan sagovornik. Dovoljno je da mu postavite pitanje date šlagvort, i riječi poteku, priča je već satkana i autoru je mnogo olakšan posao. Ono što odmah u početku, kao napomena čitaocu treba reći, to je da ne očekuje previše od ove priče. Ona je jednostavna baš kao i njen glavni junak.

Koncert uz radio
U poznu jesen davne i još uvijek teške 1950. godine u Mrčajevcima kod Čačka, u porodici Ilić (otac Života i majka Milica) rodio se sin Miroslav. Rodio se i ostao jedinac. Ni brata ni sestra jer je majka bila lošeg zdravlja.

“Sve što sam stariji – kaže Miroslav – sve mi je više žao što nemam nekog svog rođenog, kome bih se mogao izjadati u časovima kada mi je teško.

To djetinstvo u Mrčajevcima je izgledalo ovako?

“Djetinstvo kao i svako djetinstvo na selu. Prvo bez previše igračaka. Nisu htjeli da me “navađaju”. Otac mi je napravio pištolj i loptu krpenjaču. Moja najveća radost je bila kada mi je otac, pred polazak u osnovnu školu, kupio gumenu loptu, a največa žalost kada se ta lopto probušila. Poslije par mjeseci na njoj je bila zakrpa do zakrpe.

S kim se igralo “tatino jedinće”

“Pa sa djecom iz komšiluka i rođacima. Igrali smo najviše fudbal, zatim kauboja i indijanaca. Pravili smo lukove i strijele. Poslije smo počeli da pretjerujemo stavljajući na vrhove strijela eksere. Jednom sam takvom strijelom pogodio oca u nogu. To se po mene loše završilo: otav mi je polomio luk dohvatio kandžiju i dobro me išibao.

Da li neko od tih dječaka iz igre možda i danas žive u Mrčajevcima?

“Gotovo svi su ostali na istom tlu. U početku nisam bio baš dobar učenik. Na polugodištu u prvome osnovne, imao sam trojke i po neku četvorku. Majka mi je očitala lekciju sa jednim prutićem i ta “pedagogija” je koristila jer sam na kraju godine donio kući sve same petice. Kako tada, tako do kraja osnovne škole.

A pjesma i pjevanje, kada to počinje?

“Vrlo brzo. U to vrijeme radio aparat je bio glavna zabava, pod uslovom da ste ga imali. Mi smo bili jedna od rijetkih kuća u selu koja je imala radio. Bio je to onaj stari dobri “Tesla” sa okruglom skalom. Ti aparati su radili otprilike ovako: prvo ih uuključiš i čekaš desetak minuta da se zagriju, I tek onda čuješ ton. Jednog dana ostanem ja sam kod kuće, roditelji otišli na obližnju njivu, a ja uključio radio. Čekam, a on ne svira. Vrtim dugme levo – desno. Opet ništa. Ono, da treba da se zagrije, nisam znao. Vrtim ja opet kada iz radia grunu muzika, kao grmljavina a ja brže bolje pod krevet. Nisam smio da izađem sve dok otac, koji je čak na njivi čuo buku, nije došao da ga utiša.

Pričamo o tim danima 1957.godine, kada je radio bio jedina zabava i razonoda. Emisije narodne muzike na radiju čekale su se kao danas popularne serije. Pjesme koje su izvođene, pomno su se bilježile, a zatim pjevale na selima i u drugim prigodnim prilikama.

Prvi nadimak
“Još u prvom razredu, uz pomoć majke ja učim prve pjesme – kaže Miroslav. Ona je za mene “skidala”, sa radija pjesme i zapisivala u jednu zelenu svesku. Prva pjesma koju sam naučio bila je “Sarajčice hajdemo”. U trećem osnovne pjevao sam je na školsim priredbama. Prozvali su me “Miroslav Sarajčica” I taj nadimak nosio sam kroz cijelu osnovnu školu.

Inače u Mrčajevcima se u to vrijeme, baš kao i danas mnogo pjevalo i sviralo. Bilo je dosta pjevača i harmonikaša. Postojao je i hor koga je vodio neki profesor Lađanski. Moj otac Života pjevao je u tom horu a i danas pjeva u “Oktetu staraca” koji je nastavak te tradicije.

Za prve pjevačke korake Miroslava Ilića značajno je bilo to što je 1962. u Mrčajevcima na okupu bilo dosta dobrih pjevača i pjesnika – seljaka. Obren Pjevović, Dobrica Erić i drugi. U to vrijeme nekako osniva se i ansambl pod nazivom “Raspevana šumadija”. U njemu su Rade Bogičević i Bosa Ovuka kao pioniri novokomponovane pjesme (“Maramica svilenica”), zatim Spasoje Dukić, Sida Marković i kao najmlađi član dvanaestogodišnji Miroslav Ilić.

Slijedeći nastavak pročitajte OVDJE

Feljton o raspjevanom Šumadincu Miroslavu Iliću: UMJESTO NA FAKULTETU, “DIPLOMIRAO” PRED MATIČAREM (2)