Feljton o raspjevanom Šumadincu Miroslavu Iliću
Početkom osamdesetih godina Miroslav Ilić je već bio naodnjačka zvijezda u vrhu jugoslovenske estrade. Već tada je tada su ga prozvali “slavujem iz Mrčajevaca”. Sarajevski AS, koji je u to vrijeme bio jedna od najtiražnijih novina (oko 300.000 primjeraka) u nekoliko nastavaka je pričom i fotografijom široj publici je peredstavio Ilićev životni i estradni put.
‘Štap u ruku, put pod noge’
Inače, feljtonske prče su bile rezervisane samo za najveće zvijezde. A čast da ovu priču u nastavcima objave pripala je tadašnjim novinarima Milanu Radiću i Ekremu Miliću.
Nekako u to vrijeme u jednom dnevnom listu izašao je napis u kome je pisalo da poznati muzičar Aco Stepić poziva sve mlade pjevače iz cijele Jugoslavije na audiciju u Beograd jer se traži jedan mlad učesnik predstojeće velike muzičke manifestacije “Pesma leta”. Pročita Miroslav Ilić već pomenuti članak, žena Gordana mu na brzinu ispegla jedne od dvoje pantalona kolike je tada imao, pa “štap u ruku, put pod noge” i u Beograd.
Sjećajući se toga, Miroslav kaže:
– Kada sam došao u Beograd i vidio koliko se kandidata prijavilo, htio sam da odustanem. Ipak sam ostao i otpjevao dvije pjesme: ”Vrbas voda nosila Jablana” i “Gordana”. Vratio sam se kući i čekao da me obavijeste kako sam prošao. Pismo nisam dočekao ali jednog dana u “Ekspres politici” pročitah vijest da je na audiciju u Beogradu, od 70 kandidata, najbolji bio mladić iz sela Mrčajevca, Miroslav Ilić. Tako je pisalo i na tome se završilo. Od učešća na “Pesmi leta” i obećanom snimanju ploče, nije bilo ništa.
Beogradska Odiseja
No ova beogradska odiseja, ipak mu je nešto donijela. Naime jednog dana sretne Miroslava Ilića njegov zemljak i komšija Obren Pjevović i upita ga šta je bilo od audicije. Miroslav razočarano prizna da je sve propalo, a Obren ga pozove svojoj kući i pokaza mu nekih dvadesetak pjesama a među njima i jednu koja je potpuno odudarala od sve popularnijih novokomponovanih “šundića”.
Reče mu Obren da je tu pjesmu nudio mnogim pjevačima, između ostalog i Cunetu Gojkoviću, ali niko je neće.
– Meni se ta pjesma odmah dopala – priča Miroslav. Zvala se “Voleo sam devojku iz grada”. Stihove je napisao pjesnik Dobrica Erić. Kada sam rekao Pjevoviću da od svih ponuđenih pjesama hoću baš “Devojku iz grada”, on me je sa čuđenjem pogledao jer je pjesma odudarala od tadašnjeg stila u našoj narodnoj muzici. Snimiti ploču sa takvom pjesmom, i još sa pjevačem koji je nepoznat, to je bio rizik. Rekao bih čak hrabrost. Međutim i Obren Pjejović je potajno vjerovao u tu svoju pjesmu, dorađivali smo je, on je dopisao jednu strofu zbog čega se poslije Dobrica Erić malo naljutio na nas, pa je to i bio problem za našu dalju saradnju.
Čak se “Devojka iz grada” odmetnula na drugu stranu: Naime, Erićevu pjesmu komponuje Dobrivoje Baskić i objavljuje sa anonimnim pjevačem Miladinom Vukićevićem za produkciju “Šumadija” iz Batočine. Izvedba je prošla totalno nezapažena, a Obrad Pjevović je i dalje vjerovao u njen uspjeh, pa je forisrao i Dobrivoja i Miroslava da je snime. I tako se “gradska devojka” našla u sendviču dva buduća kuma, razapeta između Topalkove Preljine i Ilićevih Mrčajevaca.
Tek slijedi muka
Ipak, Miroslav, koji je u to vrijeme bio anoniman i njegov kum Dobrivoje riješe da zamijene pjesmu – Dobrivoje snimi na “Mramornoj steni”, a Miroslav pristaje da snimi “Devojku” 1972. i to na B strani ploče, pošto su na A stranu stavili pjesmu “Vesna stjuardesa”, u čast Vesne Vulović, preživjele stjuardese iz srušenog Jatovog aviona iznad čeških Moravica.
“Devojka iz grada” konačno je bila snimljena, ali onda slijedi muka – ko će da je objavi? Čelnici PGP-a I Jugotona je odbijaju, smatrajući da nije komercijalna. Na kraju je prihvata urednik Diskosa Doca Ivanković i dobija muzičku “sedmicu na lotu”. Ali, onda, po objavljivanju ploče slijedi novi problem – malo koji radio hoće da je emituje. Djeluje smarajuće, nema refrena, zapravo, ima šest strofa. Primjedba za primjedbom.
Zanimljiva je, skoro filma priča o pjesmi “Voleo sam devojku iz grada”. Naime, Pjevović i Ilić napravili su nekakav amaterski probni snimak i otišli u Beograd da nude pjesmu disko kućama. Sjećajući se toga Miroslav kaže:
Na vratima Jugotona
– Došli Obren i ja u Beograd, a nijedan nije pri parama. Da ne bismo rizikovali da potrošimo i novac koji nam treba za povratak, odemo na Bajlonovo pijacu, kupimo kilo kobasica i veknu hljeba, pa to razastremo na jednu praznu pijačnu tezgu i dobro se “nabacamo”. Tako siti krenemo da tražimo “mušteriju” kojoj bismo prodali “Djevojku iz grada”.
Zakucaju prvo na vrata predstavnika “Jugotona”. Obrada Jovovića. Po njemu a i nekim drugim producentima, to nije bila pjesma koja bi mogla donijeti komercijalni uspjeh.
Tek kada je “Djevojku” čuo Dobrivoje Ivanković tadašnji “Diskosov” producent za narodnu muziku, stvari su pošle na bolje. Ovom “starom liscu” nije moglo da promakne da pjesma nosi u sebi dosta vrijednog. Preporučio je svojoj disko – kući da Miroslav Ilić snimi ploču. Rečeno – učinjeno.
“Djevojka iz grada”, našla se na ploči, a Ilića je pratio orkestar Dragana Aleksandrića, koji je baš kao i pjevač, bio na početku karijere.
Prvi honorar
– Ploča je snimljena, došla je i u prodavnice, ali prodaja nikako da krene – priča Miroslav. Počela je već po njoj i prašina da pada, kad jednog dana dođoše u Mrčajevce neki moji drugovi koji studiraju u Beogradu i kažu mi kako beogradska radio stanica Studio “B” neprestano pušta moju pjesmu. Ja da budem iskren, tada nisam čuo da postoji ta radio stanica. No, ona mi je nesumnjivo mnogo pomogla jer je uskoro krenula i prodaja.
U to vrijeme bila je tradicija da “Diskos” jednom godišnje održava u Vrnjačkoj Banji priredbu na kojoj predstavlja mlade neafirmisane pjevače. Miroslav je pozvan da kao gost nastupi sa pjesmom “Voleo sam devojku iz grada”. To je bio njegov prvi profesionalni nastup, a istog dana potpisao je i svoj prvi ekskluzivni ugovor koji se obavezuje da snimati isključivo za “Diskos”. Iste večeri primio je i svoj prvi honorar.
40 hiljada dinara
– Sjećam se, radilo se o 40 hiljada starih dinara. Bio je to jedan od najsretnijih trenutaka u mom životu, počeo je da se ostvaruje moj san o samostalnosti. Mislim da sam usput, vračajući se autobusom iz Vrnjačke Banje u Mrčajevce, bar pedest puta pipnuo rukom za džep da vidim jesu li pare tu.
(Naj portal)
Prethodni nastavak pročitajte OVDJE.