Početkom osamdesetih godina Miroslav Ilić je već bio naodnjačka zvijezda u vrhu jugoslovenske estrade. Već tada je tada su ga prozvali “slavujem iz Mrčajevaca”. Sarajevski AS, koji je u to vrijeme bio jedna od najtiražnijih novina (oko 300.000 primjeraka) u nekoliko nastavaka je pričom i fotografijom široj publici je peredstavio Ilićev životni i estradni put. Inače, feljtonske prče su bile rezervisane samo za najveće zvijezde, a čast da ovu priču u nastavcima objave pripala je tadašnjim novinarima Milanu Radiću i Ekremu Miliću.

Ploča se pjesmom “Devojka iz grada” je dugo tavorila, kao da je sudbinski čekala svojih “pet minuta vječnosti”. Diskografi su bili oprezni, pa su skoro godinu dana čekali da mladom pjevaču ukažu priliku za snimanje novog singla.  Ipak, izdao je singlicu sa naslovnom numerom “Selo moje zavičaju mio”

Istovremeno, počeli su, istina nekako stidljivo, da stižu pozivi za nastup na koncertima.

Miroslavu je puno značila i podrška tada velikih zvijezda. Kaže, da nikada neće zaboraviti poziv legendarne Silvane Armenulić da sa njom putuje na jednomjesečnu turneju po Australiji. Bilo je to krajem polovinom sedamdesetih godina, kada je tadašnjom scenom neprikosnoveno vladala Silvana Armenulić. .

“Prvo nisam vjerovao da mi velika Silvana nudi aranžaman i da me pita za visinu honorara. Nisam joj znao kazati nikakvu cijenu. U grupi su bili još Hašim Kučuk Hoki, Branka Šćepanović, … Tražili su mi i postere, a ja ih nisam imao, pa su onda na brzinu odštampali hiljadu plakata, tako da su mnoji posteri prije završili u Australiji, nego u Jugoslaviji.

Odlazak u Autraliju i nastupi u punim dvoranama za tadašnje Jugoviće za Miroslava je bio poseban izazov. Bilo je pomalo i treme, ali kontakti sa puiblikom, druženje sa tadašnjim zvijezdama van scene, prvi intervju za Radio Jugoslaviju u Melburnu.

“Zamislite mene u studiju sa Silvanom, Hokijem, Brankom…. Ne znam šta da kažem, I ono što znam skoro sam zaboravio, a Silvana me hvali i ona je prva kazala da imam glas slavuja. Nakon toga su me prozvali “slavujem iz Mrčajevaca”.

U godinama koje slijede, Miroslav će snimati singl ploče, osvajati srce publike, nastupati na festivalima “Beogradski sabor” i “Ilidža”, te u mješovitim pjevačkim grupama širom Jugoslavije. .

Uporedo sa nastupima Miroslav Ilić radi i pripreme nove pjesme, koja će kasnije biti rado slušane. To su “Hiljadu suza”, “Rastanka se našeg sećam” i “Sreli smo se u aprilu”, sa kojim je uspješno nastupio i u Parizu na prvom i jedinom festivalu narodne muzike održanom u inostranstvu. Sve ove pjesme našle su mjesto na pločama. Na “singlicama” naravno, jer u to vrijeme LP ploče bile su rezervisane uglavnom za veterane naše narodne muzike, sa repertoarom baziranim isključivo na izvornim pjesmama.

“Velika je radost za mene bio poziv iz Sarajeva, da učestvujem na Ilidžanskom festivalu narodne muzike 1974. godine. Dobio sam jednu od najljepših pjesama koju i dan danas imam na reportoaru. To je kompozicija Mijata Božovića, urednika Radio – Sarajevo “Zora zori i dan zabijelio”. Pjesmu sam snimio sa narodnim orkestrom Radio – televizije Sarajevo, ali nažalost zbog bolesti nisam mogao da dođem na “Ilidžu” i da se “uživo” predstavim publici.
–
Tada se dogodio svojevrstan kuriozitet: organizator je shvatio da je to izuzetno lijepa pjesma i da bi šteta bilo da ne bude u konkurenciji. Snimak je pušten i publici i žiriju. Bila je to neka vrsta danas već populrnog “plejbeka”. Pjesma se svima dopala i dobila je čak tri nagrade: Božović je dobio nagradu za angažman i nagradu žirija, a ja sam dobio nagradu kao najbolji debitant.

“Ilidža” je Miroslavu otvorila vrata “Beogradskog sabora”. Na “Saboru “ pjeva pjesmu “Oj Moravo zelena dolamo” Dobrivoja Ivankovića i dobija dvije nagrade – “drugu nagradu publike i drugu nagradu stručnog žirija”. Da “festivalska kuhinja” nije proradila Miroslav Ilić bi bio pobjednik.

“Nakon svega ovoga pozvali su me rukovodioci “Beogradske estrade” na radzgovor I ja potpisujem jednogodišnji ekskluzivni ugovor koji ću kasnije produžiti na još četiri godine. Mislim da nisam pogriješio jer je to za mene bila dobra škola. Često sam išao na koncerte i družio se sa pravim majstorima estrade. Htio bih naglasim da sam znao da cijenim i poštujem te svoje starije kolege, učio sam od njih i mnogo naučio.

Slijedeći nastavak pročitajte OVDJE:

Feljton o raspjevanom Šumadincu Miroslavu Iliću: KADA PUBLIKA NEĆE KUĆI, SLAVUJ ZAVRŠIO KONCERT A MOSTARCI APLAUDIRAJU (5)