Akteri dokumentarnog filma “Maglaj rat i mir” gostovali su u najnovijoj emjisiji “24 minuta sa Zoranom Kesićem”. Rizo Salkić, bivši pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine, Marko Zelić, nekadašnji pripadnik Hrvatskog vijeća odbrane i Boro Jevtić, bivši pripadnik vojske Republike Srpske su se poznavali pre rata, radili zajedno i igrali fudbal.
Emotivno i teško svjedočenje o ratu i mržnji, ova tri obična a jedinstvena čovjeka nose kao orden, da svima bude jasno da u ratu pobjednika nema. Rat u Bosni i Hercegovini je počeo u aprilu 1992. godine a završen u decembru 1995.
“Ja sam rođen kao Jugosloven, odgajan sam kao Jugosloven i nisam vjerovao, mislio sam da može biti nekih čarki, da to može trajati kratak period al da će se tako nešto desiti u nas. Da će biti takvav haos u Bosni i Hercegovini ni sna nisam sanjao. Mada smo često razgovarali da je Bosna i Hercegovina Jugoslavija u malom i da bi se na njoj moglo sve slomit, da naprave toliku mržnju da ne možemo poslije stati da razgovaramo, da nas napune predrasudama – počeo je razgovor Rizo Salkić.
“Ja sam radio u Maglaju u jednoj radnoj organizaciji, tvornica papira koja je u to vrijeme bila jedan od najvećih giganata za proizvodnju papira u dijelu Jugoistočne Evrope. Normalno da smo nekako i u radnoj organizaciji radili sukladno nacionalnoj strukturi koja je živjela na prostoru općine Maglaj. Tako da je tu bilo teško primijetiti bilo što na radnom mjestu gde smo mi svi skupa radili, gdje smo se družili sasvim normalno u tom momentu. Međutim već početkom 92 počeli smo se uistinu pomalo grupirat i ili smo nekako bili nesigurni. Pojedine su se priče izbjegavale između nas. Več je rat djelovao na prostoru Republike Hrvatske koja nije daleko odatle, bila je preko Save. Imali smo već prve prognane na naše prostora al smo mi još uvjek smatrali da će to nas mimoići, da će to trajati vro kratko, jedan vremenski period, da će tu sjest za sto, razgovarat, pregovarat. Da od rata neće biri ništa – kazao je Marko Zelić.
Boro Jevtić je na pitanje voditelja odogoorio da su svi bili i ljudi i zbunjeni čim su ušli i taj rat.
“Mi smo svi faktički bili ludi i zbunjeni čim smo ušli u taj rat i niko nije očekivao da će to toliko da traje. Ko je nas šta pitao? Preko noći ti zatvori granice, zatvori liniju kretanja, ne možeš u grad, slušaš jednu televiziju, ovi napadaju ovi se brane. Mi smo ratovali protiv njihove koalicije da bi ’93 neko odlučio, ne, sad ćemo mi malo sa Hrvatima da ratujemo… Niko nas obične vojnike nije pitao nit smo mi šta odlučivali – rekao je Boro Jevtić.
Život u Maglaju je tih ratnih godina bio rakav da se nije smJelo na ulicu, a noću se nije palila ni svIJeća.
“Život u gradu je bio takav da niste smeli da hodate ulicom, samo su psi i mačke hodali. Mi smo opastajali, nas je maltene strah održavao, šta ako padne Maglaj, šta će se desiti. Možete misiti kako je to kad ustanete ujutru i znate da ste živi a ne znate hoćete li preživJeti do idućeg. Danas ste se najeli i ne znate hoćete li sutra jesti ili nećete. Onda je počela ta pomoć, bacali su iz aviona. Dosta nam je ljudi poginulu u minskim poljima i od granata berući pakete – priča Rizo.
Za 4 godine rata u Maglaju je poginulo više od 2 hiljade vojnika sa sve tri strane, više od 500 civila.
“Ja sam nekad davno rekao da u ratu nema pobJednika. Mi smo imali stvarno težak rat na prostoru opštine Maglaj gdJe uistinu poginulo negdJe oko 2 tisuće vojnika sa sve tri strane, mislim tu na regiju Maglaj ŽePče, Teslić, Doboj…Danas, Kad se rat i završio kAd se čovJek okrene iza sebe vidi da su tolike civilne žrtve i tolika razaranja, ko ima hrabrosti reći da je pobjednik u tome ratu. U ratu nema pobjednika – objašnjava Marko
Boro se u Maglaj vrato 2003. godine odakle je izbjegao 95.
“Politika Republike Srpske je bila ajmo sve naselit na periferiju ako dođe do udara da opet budu na udaru. I sve se naseljavalo okolo, na rubnim djelovima grada, tako je u svakom gradu bilo. Jer izbjeglica je izbjeglica, nigdje nije dobrodošao. I ako ću ja biti izbjeglica u Doboju onda ću radije da se vratim kući. Ako ću praviti kuću 10 km od Doboja gdje sam dobio plac, onda ću se vratiti u svoju kuću, u Bočinju gdje je moje i opet sam 10 km od grada Maglaja.- kazuje Boro, te dodaje da se nikada nije pokajao što se vratio u Maglaj.
Rizo Salkić je rekao da su se on i Marko znali prije rata, da su zajedno radilii u fabrici a Bora su znali sa fudbala.
“Kad smo se sreli poslije rata, šta mi je prvo bilo, da vam kažem, ma drago mi je – što su živi.
Rizo je nakon rata ostao aktivan u vojsci, radio je na deminiranju, Marko je bio predsjednik vijeća u Opštini a Boro je bio aktivan za povratak Srba. Na taj način su se ponovo povezali nakon rata.
Rizo Salikić je u emotivnom svedočenju, na momente i suznih očiju rekao da je ovaj rat dobro isplaniran, tako da se usadi mržnja ali i postavio pitanje zašto se mi obični ljudi koji nismo u politici toliko mrzimo?
“To je toliko smišljeno bilo dobro, to nisu oni mogli smisliti. Oni su igrači nekih velikih igrača. Da li su to korporacije u pitanju…sad kad pogledamo ko je imao interese da mi zaratimo? Čije su nam banke, čije su nam fabrike… zadužuju nas, šta ćemo na kraju? Svaki metak koji je kupljen, ispaljen na drugog je plaćen, a to je zaduživanje u ratu jer nemaš para. Kad se rat završio, kad smo osiromašili, kad je trebalo pokrenuti banke, nismo imali para, a ko nam je uzeo banke? Kad je trebalo pokrenuti fabrike, nismo imali para, pošto su ih uzimali, za dolar?
“Svi mi imamo razloga da mrzimo ali prava osoba ne mrzi. Imam često običaj reći – jedno je kad čovjek napravi grešku i može da je ispravi, jedno je kad čovijek svjesno napravi grešku pa za to odgovara ali je najgore kad greška napravi čovjeka a naši ljudi takve biraju. Najteže mi pada ovo posle rata, zašto se mi obični ljudi koji nismo u politici toliko mrzimo, ne svi… zašto se njima ne utuvi u glavu da mrzimo one koji su nas doveli da se mrzimo, da se ubijamo… Oni su se dobro dogovorili kako će ovo napraviti i da podijele teritoriju i da nama ovako vladaju – zaključio je razgovor Rizo Salkić. (Naj portal)
