Edin Džeko je potpisao za Fiorentinu. Ništa novo – veliki igrač, veliki klub, još jedna epizoda u karijeri. A opet, sve drugačije.
Jer kad Džeko ode negdje, nije to kao da je samo promijenio dres. To je kao da se cijela Bosna preselila s njim. Nije to floskula – to je stvarna pojava. On ne nosi samo broj na leđima, već i ime koje su svi naučili da izgovaraju s poštovanjem. I u Italiji, i u Turskoj, i u Engleskoj, i tamo negdje u Mahali gdje se još gleda repriza Svjetskog iz 2014.
Igrač kojeg svi znaju – čak i oni koji ne prate fudbal
Postoje fudbaleri koje vole samo navijači. Postoje i oni koje cijene protivnici. A onda postoji Džeko – onaj kojeg znaju svi. Ljudi koji ne znaju ni šta je ofsajd, znaju da „taj Džeko uvijek nešto zabije“. Majke koje mijenjaju kanal kad dođe sport – ostave ga kad Edin igra. Jer, to nije samo utakmica. To je „naš čovjek“.
U svakoj kafani, svakoj dnevnoj sobi, na svakoj terasi gdje se gledaju prenosi – Džeko je tema. Ne mora dati gol. Dovoljno je da „povuče“. Dovoljno je da se zaleti. Ili da mu ne dodaju – jer ako mu ne dodaju, odmah se zna: tu nešto ne štima.
Ne dolazi on sam
Edin Džeko nije samo fudbaler na terenu – on nosi sa sobom cijelu priču. Njegova karijera isprepletena je sa životima ljudi iz njegove domovine. Sa njim na terenu je i snaga onih koji su ga pratili od prvog dana: prijatelji iz školskih klupa, treneri koji su vjerovali u njegov talenat, porodica koja ga je bodrila u svakom trenutku.
Vrijeme mu ne može ništa
Edin Džeko više ne igra kao prije – i to je u redu. Ali i dalje igra na način koji publika razumije i cijeni. Jer to više nije igra brzine, već igra iskustva. Njegova prisutnost na terenu nije u broju sprintova, već u tišini koju stvori kad primi loptu – svi znamo da se „nešto sprema“.
Nije spektakl – nego sigurnost. Nije šou – nego osjećaj da neko zna šta radi. I zato ga volimo još više. Jer nas podsjeća da se i s godinama može biti najbolji – samo ako znaš ko si.
A šta kad više ne dođe nigdje?
Možda i najvažnije pitanje – šta kad Edin više ne bude nigdje dolazio? Kad objavi da je kraj, kad više ne bude ni treninga, ni pressica, ni šuteva u 89. minuti?
Koga ćemo tad gledati s istim osjećajem? Neće to biti samo kraj jedne karijere – bit će to kraj jednog poglavlja u životima mnogih. Jer, ne navijamo mi samo za Edina – navijamo za ono što on znači.
I zato ova sezona u Firenci nije još jedna stanica. To je posljednja velika epizoda serije kojoj niko ne želi kraj.
A. Mirvić (Naj portal)
