Pratite nas

Sudbine

Dva jarana, dva drugara iz Lohova kod Bihaća: ILIJA I SAFET PORUČUJU NACIONALIZAM NIKOM NIŠTA DOBRO NIJE DONIO (VIDEO)

Published

on

Selo Lohovo, smješteno na obali Une i udaljeno desetak kilometara od Bihaća, prije rata je imalo oko 200 domaćinstava. Povratnika je danas sve manje, a za one koji su se vratili, život u ovom mjestu nije lak.

Mladih ljudi u Lohovu danas gotovo i nema. Nema ni škole, ambulante i svega onoga što je potrebno za normalan život. Ipak, ljubav prema ognjištu vratila je u ovo mjesto Iliju i Radmilu Brdar. Dok iščekuju da im u posjetu dođu djeca, vrijeme provode uglavnom baveći se poljoprivredom.

“Puno sam razmišljao o svom rodnom mjestu. Ovdje sam bio rođen. Pred sami rat sam napravio kuću, nismo ni uselili u nju, a već smo je morali napustiti. Uvijek mi je želja bila da se vratimo. Bavim se malo poljoprivredom, držim ovce, koke. Baštu sijem”, kaže za BHRT povratnik u selo Lohovo Ilija Brdar.

Na svom je živjeti najljepše, priča Ilijina supruga žaleći što se poput njih više ljudi nije vratilo. Ipak, ponekad se od strane vlasti osjećaju i zaboravljeno.

“Malo radimo, malo djeca dođu pomognu i tako ukrug. Voljela bih da ima više naroda, ali šta je tu je. Lijepo je živjeti na svom. Najbolje i najljepše”, ističe Brdar.

“Nas je ovdje izgleda zaboravila i Vlada USK, Federacije i Republike Srpske. Malo nas pomažu i obilaze. Evo sad ide proljetna sjetva. Mi nemamo toliko sredstava da uložimo. Kažu nam kupite sjeme, ovo, ono… pa će nam platiti kada im damo račune. Ja da imam novca ne bih ni tražio pomoć”, dodaje Ilija Brdar.

Da Srbi i Bošnjaci danas u ovom selu ponovo žive zajedno kao dobre komšije. Safet je tu za Iliju kada god treba i obrnuto.

“Nas niko zavaditi ne može. Družimo se 20 godina. Ja ću uvijek uskočiti kad god mogu i on meni. Što se tiče života, ovdje je to super, niko ništa ne može reći. Ovdje smo jedni. Tu smo i bićemo i dalje”, kaže nam Safet, komšija porodice Brdar.

Ostali koji su obnovili kuće žive uglavnom u drugim gradovima i državama. Služe im tek kao vikendice za vrijeme praznika ili godišnjih odmora, a tada se, kažu, i vrati život u ovo mjesto. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending