Glumac i voditelj Dragan Marinković Maca progovorio je u Beogradu o tome kako mu pojedini često spočitavaju njegovo porijeklo, te ga boli što ga i 20 godina poslije rata u Bosni i Hercegovini i dalje neki svrstavaju u “naše” i “njihove”.

Naime, Maca za sebe kaže da je rođen i ostao u SFR Jugoslaviji, te da nije otišao trbuhom za kruhom poput ostalih.

“Za papke u Sarajevu sam četnik, za papke ovde sam Alijin bojovnik, nabijem na ku*ac i jedne i druge i one treće. Papak je gori od atomske bombe. Kažu, otišao si, što ne pitaju Žeru i Đuru (Dražen Žerić, frontmen Crvene jabuke, i Branko Đurić Đura, dio kultne ekipe Top-lista nadrealista, prim. aut.) koji su otišli takođe. Izgleda ako odeš u Zagreb i Ljubljanu, onda nisi otišao, a ako odeš u Beograd, onda si otišao. Nisam ja nigdje otišao, trbuhom za kruhom, ja sam tu gdje sam. Beograd mi je druga kuća jer mi je otac odavde, Sarajevo i Beograd su uvijek bili ekipa – objašnjava Maca, koji je zbog ijekavslog dijalekta nerijetko ostajao bez uloga, a zbog rijalitija, kako kaže, i bez direktorske fotelje:

“Da ima podmetanja nogu, ima, ali ko zna kakav sam glumac – zna! Šoubiz je jedno, gluma je drugo. Kako sam krenuo da “macijam”, bio sam upravnik pozorišta mladih u Novom Sadu samo 24 sata, pa su me napušili najstrašnije. Čak je Udruženje dramskih umjetnika Srbije reklo da je to skaredno. Iz rijalitija “Farma” u direktorsku fotelju, zamisli. Manji je blam biti dio rijalitija nekad, ne danas, nego biti sudionik u nekim nuspojavama od serija, da se ne lažemo. Mene bi bilo stid, ja sve što sam odigrao dosad, odigrao sam sa mošnicama tačno, korektno i autentično. Ništa nisam odradio.

Kada priča o rodnom gradu Maca kaže:
“Drago mi je što sam rođen u Sarajevu. Imam nekako dvojaka osjećanja, tata mi je iz Beograda, mama iz Sarajeva. E, jedino kome zavidim jeste jedan drug, on je bio treći asistent režije kad sam snimao jedan film u Italiji, njemu je mama iz Rima, a tata iz Londona. On je, eto, malo bolja kombinacaija, ja sam vicešampion što se gradova tiče.

Moji su, inače, sa Zlatibora, selo Ravne, Marinkovići, odatle su moja baba Božana i deda Ranko; deda je bio prvi oficir uz kralja i on je ‘41. zapalio u London uz kralja i nikad se više nije uspio vratiti. Umro je u Londonu. Stari je ostao u Beogradu, studirao, radio… Bio je arhitekta i onda je upoznao moju mamu u Sarajevu, tako da sam ti ja tu gdje jesam. Baba Božana se vratila na Zlatibor, a stari je ostao, putovao po bivšoj Jugi i naletio na moju staru…

I to moje prelijepo odrastanje… bio sam uvijek na relaciji Sarajevo – Beograd, tako da sam tako i odrastao. Ali Sarajevo je metafora. Dobro je odrasti tamo, pogotovo ako se baviš poslom kojim se ja bavim, jer tamo nema zvijezda; mislim, bilo kojim javnim poslom da se baviš, jer tamo kod nas ili si raja ili si papak. Nema toga, popularan si, poznat, pa sad kao, svi ćemo da ti titramo; to kad odeš kući pa glumi zvijezdu. To je dobro za odrastanje, jer nema foliranja, tu si i uvijek si znaš gdje si i šta si. Meša Selimović je to napisao, postoje tarabe i kome god je glava iznad tarabe ide – hop i to je to.

Ja nisam ni titoista niti komunista, ali jesam jugović, tako ja percipiram i danas ovaj prostor; pričamo istim jezikom, smijemo se manje-više svi istim vicevima i slušamo istu muziku i to što je jednom neko rekao da će biti komad papira koji se zove pasoš, putovnica, soška, šara, to nije moj problem. Ja se osjećam isto i u Splitu, Zagrebu, Ptuju i kraj Vardara i tu opstajem i tu sam rođen i žao mi je što se ne mogu potpisati kao SFRJ, ne možeš reći da si rođen tu, nije to jedan grad. (Naj portal)