Nakon raspada Jugoslavije, fudbalske reprezentacije novonastalih država teško da se mogu pohvaliti nekim velikim uspjesima. Doduše, Srbija I Hrvatska imale su određenih uspjeha. Za njih je uspjeh da su stigli do učesnika Svjetskog prvenstva u Kataru.

Ipak, svako svjetsko fudbalsko prvenstvo vraća nas u vremena kada je Jugoslavija bila fudbalska vele sila. Davne 1974. reprezentacija Jugoslavije na Mundijalu u Njemačkoj je bila jedan od faborita za trofej. Nije da su tadašnji reprezentativci otišli na šampionat “ima li ko jači”, ali optimizam je bio na maksimumu. Imali su “Plavi” tim snova, sastavljen od takvih asova kao što su Džajić, Katalinski, Oblak, Petković, Šurjak, Vladić, Karasi, Pižon Petrović… Na klupi je bila selektorska komisija predvođena legendarnim Miljanom Miljanićem.

Za plasman na Mudnijal najprije bilo je potrebno uspješno završiti kvalifikacije u konkurenciji sa selekcijama Grčke i Španije. Nakon odigranih utakmica, Jugoslavija je bila na diobi prvog mjesta sa Špancima i zakazana je majstorica u Frankfurtu 13. februara na “Vald stadionu” pred 63.000 gledalaca. Golom Josipa Katalinskog u 13. minutu, reprezentacija JUgoslavije je pobijedila i domogla se Mundijala.

Za Jugoslaviju su na Svetskom prvenstvu 1974 u Nemačkoj nastupali: Enver Marić, Rizah Mešković, Ognjen Petrović, Josip Katalinski, Ivan Buljan, Enver Hadžiabdić, Vladislav Bogićević, Luka Peruzović, Kiril Dojčinovski, Jovan Aćimović, Branko Oblak, Jurica Jerković, Dražen Mužinić, Miroslav Pavlović, Ivica Šurjak, Dragan Džajić, Ilija Petković, Stanislav Karasi, Dušan Bajević, Vladimir Petrović, Danilo Popivoda i Franjo Vladić.

Sudbina je htjela da prvi meč na Svjetskom prvenstvu Jugoslavija ponovo odigra na “Vald stadionu” u Frankfurtu. Bila je to premijerna utakmica na Mundijalu u Njemačkoj, a rival je bio ni manje ni više nego branilac titule i u to vrijeme trostruki šampion svijeta – moćni Brazil. Nije bilo golova poslije 90 burnih minuta, a utisak je bio da su “Plavi” nadigrali Brazilce i da su mogli do trijumfa.

Uslijedio je čuveni meč protiv Zaira u Gelzenkirhenu i pobjeda od čak 9:0 u tom trenutku najubjedljivija u istoriji Mundijala. Bajević je mrežu šampiona Afrike pogodio tri puta, a u listu strijelaca upisali su se još Džajić, Šurjak, Katalinski, Bogićević, Oblak i Petković.

Posljednji meč u grupi odigran je protiv Škotske. Šahosvki remi od 1:1 bio je dovoljan za prvo mjesto u grupi i plasman u drugu fazu šampionata. Slijedili su dueli sa donaćinom Njemačkom, Švedskom i Poljskom, ali prije toga došlo je do potpunog raskola u jugoslovenskom timu.

Po jednoj verziji reprezentzativci su tražili da im se već poslije prvog kruga isplati polovina obećanih premije u devizama, a ostatak kad se vrate kući. Rukovodstvo FSJ nije moglo da usliše njihove želje, a baš tog 25. juna pred okršaj sa domaćinom u zvaničnu posjetu Njemačkoj stigao je predsjednik SFRJ Josip Broz Tito. Kopletno rukovodstvo i igrači bili sun a prijemu kod maršala u hoteul Park u Diseldorfu. Nade da će Tito da se pozabavi premijema i ispuni im želje brzo su pale u vodu:

Od tada je prisutna jedna dilema – šta se do sesilo jugoslovenskim reprtezentativcima da nisu osvojili Mundijal. Nakon Titove smrti I raspada Jugolavije krenule su da se objavljuju razne špekulacije.

Tako je hrvatski novinar Tomislav Židak tvrdio da je lično Josip Broz Tito naredio poraz fudbalske reprezentacije Jugoslavije od damaćima na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj 1974. Navodno, prodao je reprezentaciju za 700 miliona tadašnjih maraka!

“Poslije tog poraza pukla je priča da je utakmica bila namještena, da smo prodali meč za kredit koji nam je dao njemački kancelar, da je Njmačka kupila titulu svjetskog prvaka, da nikada nismo vratili tih 700 miliona maraka. Ne znam, jednostavno nismo igrali dobro, a i iznutra smo bili truli – priseća se tadašnji golman reprezentacije Enver Marić, kasnije čuvar mreže Šalkea.

Poslije poraza od Nijemaca, nacionalni “Plavi” izgubili su od Poljske i od Švedske, oba puta sa po 2:1 i umjesto u velikom stilu, vratili su se u Jugoslaviji kao gubitnici. Godine su prolazile, a sjenka na učešće na Mundijalui 1974. godine ostala je do današenjeg dana.

Pokojni Ilija Petković demantovao je ove priče:

“Nisu korektne ove priče, pogotovo što je riječ o jednoj od najbriljantnijih reprezentacija u istoriji fudbala. Ekipi za divljenje sa Bekenbauerom, Gerdom Milerom, Fogtsom, Brajtnerom, Majerom… Nemojte, nije sportski. Da ne pričam koliko je degutantno spominjati mrtvog čovjeka, optuživati da je prodao utakmicu. Nisam bio član SKJ, ali nije u redu… Ružno je, mnogo – kazao je svojevremeno Petković za “Žurnal”.

Svoje mišljenje izneo je mnogo godina kasnije i Ivan Buljan. Konstatovao da je selektor Miljanić tada povlačio čudne poteze.

“Ne bih tako rekao, iako se prelomilo preko mojih leđa. Ispao sam iz tima, koliko se sjećam i Bogićević. Možda i Bajević. Ušli su Popivoda i Jerković… Nema to blage veze, mislim to s parama. Ko j to tad smio da pomisli, da kaže da se pusti utakmica?! Ko? Ja ću da vam kažem – niko! (Naj portal)