Destog maja 2005 godine preminula je Vida Pavlović, pjevačica koja je milovala dok je pjevala, a pjesmom liječila sve duše ovog svijeta. Otišla je tiho, umrla u samoći, a ostavila pjesmu i onu čuvenu izreku “Majka Vida, rane vida”.

Nije imala sreće u životu. Bog joj nije dao ni djecu, ni bogatsto, ni sreću u brakovima. Jedino joj dao glas i srce za pjesmu. Prvi su to prepoznali sedamdesetih godina sarajevski majstori sevdaha Jozo Penaca i Ismet Alajbegović Šerbo, a kasnije će je za nju najljepše pjesme darivati Budimir Buca Jovanović, Šaban Šaulić, Rade Krstić, Mića Nikolić…

Pjevala je Vida sve – od romske muzike, preko kompoovane do sevdaha. I svakom svojom pjesmom je liječila i milovala. U njenom opusu je preko 200 pjesama.

Ovo su samo neke od njenih antologijskih izvedbi: “Gledala sam sa prozora”, “Ljubav je djevojački san”, “O, kako mi suze liju” (Jozo Penava), “Ne lažimo jedno drugo”, “Meni treba nježno milovanje”, “Ja sam žena sa dva srca” (Šaban), “Druga te noćas ljubi”, “Srećno vreme” (Hasan), “Svako traži novu ljubav” (Novica Urošević), “Samo sam jednom voljela”, “Dođi u topli dom”, “Kad imam pravo na bol”, “Uvek ću da te volim” (Žarko Pavlović Valjevac), “Uzalud te tražim”, “Jača sam od tuge” (Dragan Aleksandrić), “Srećo Moja”, “Pomirenja nema”, “Već godina ima”, “Dok je mene, dok je pesme” (Mića Nikolić), “Ostala je pesma moja”, “Juče sam ti milovala sina” (Milan Vasić), “Rekla mi je drugarica”, “Ko mi ljubav uze” (Rade Krstić), “Ej sudbino” (Gula Jovanović)…

Vida Pavlović (1945 – 2005) je idealan tumač Bucinih tugovanki. Glasom napuklim kao granata oplemenila je petnaestak Bucinih sentiša: “Verovah mu i što nisam smela”, “Došli dani tugom rasplakani”, “Teku časi bola”, “Ne zovi me u snovima”, “Kad sunce zađe”, “Ne spremaj majko darove”, “Pusti majko na prozor da stanem”, “Sanak me mori”…

“Dok sam pjevala i uveseljavala druge, ja sam plakala nad svojom sudbinom. Dok pjevam te pjesme, kao da gledam svoj napaćeni život – pričala je za života Vida.

Mnoge je pjesme pjevala I odbolovala. Dešavalo se da muzičari sviraju u studiju, a ona pjevai plače, zagrcne se u suzama, pa se snimanje prekine. Bila je veliki emotivac. I to je publika prepoznala u svakoj njenoj izvedbi, naročito u numeri “Ostala je pesma moja”.

Doktorila je sevdah u sarajevskom “Hamam baru”, snimila desetine sevdalinki za arhivu Radio Sarajeva, i to pravo iz kafane, bez dana škole.

“To što može Vida niko drugi ne može, a to što Vida ne zna nauči za dva-tri dana – primetio je legendarni Ismet Alajbegović Šerbo.

Otišla je na onaj svijet ne ostavivši poroda. Pjevala je o djeci, voljela je djecu, dolazila na snimanje sa nekom dječurlijom. “Majka vida što kad peva srce kida” bila je i baka i tetka i strina, ali nije bila majka. Vidino romsko srce (“Romano ilo”) kucalo je za sve ljude. (Naj portal)