Pjevači emocije, tuge, bola Silvana Armenulić i Toma Zdravsković ostavili su na eks jugoslovemnskim prostorima neizbrisiv trag, pjevajući na posebno emotivan način bezvremenske pjesme.
Duga je lista Tominih i Silvaninih hitova. Ipak, čini se da se pjesme “Šta će mi život” i “ Ja nemam prava nikoga da volim” posebno izdvajaju. Toma ih komponovao, Silvana otpjevala, a stihovi su zapravo priča o Silvaninom nesretenom ljubavnom životu. Živjela je u braku sa Radmilom Armenulićem, u kojem nije bila sretna, ali je zbog kćerke trpila poniženja, prevare, pa čak i fizička zlostavljanja. O svome nesretnom životu pričala je Tomi za vrijeme jedne turneje, a onda je on sve to pretočio u stihove i pjesme.

Zašto je Toma unio toliko emocije u Silvaninu priču iz sedamdesetih godina?

Njih dvoje sudbina je spojila u proljeće 1958. godine Silvana je pjevala u leskovačkom “Hisaru”. Već je imala status poznate i dobro plaćene zvijezde.

Jedne prohladne noći, kad se poslije fajronta u “Hisaru” vraćala sa kolegama iz orkestra prema svom hotelu, Silvana je primijetila na klupi u parku sklupčanu priliku nekog dječaka. Jedan od muzičara iz njenog društva povikao je neznancu:

“Hej, mali, šta radiš ovdje po ovakvoj hladnoći”?

Sa klupe je skočilo sanjivo momče u iznošenoj tankoj bluzi i zbunjeno pogledalo oko sebe.

“Pa, eto, malo sam zadrijemao…”

Silvanu je cijeli taj prizor veoma uzbudio. Bilo joj je žao mršavog i slabo obučenog mladića koji se smješio sa dječačkom bezazlenošću, kao da se izvinjava što su ga zatekli u neprilici. Šapatom se dogovorila sa kolegama, a onda se okrenula prozeblom neznancu:

“Ako nemaš gdje da spavaš, pođi s nama. Udesićemo već nešto u hotelu.

Novi poznanik se uz put malo raskravio. Sa simpatičnom otvorenošću ispričao je muzičarima da je iz okoline Leskovca i da je u grad došao ne bi li našao kakav posao. Iako je očigledno bio umoran, sa lica mu nikako nije silazio onaj osmjeh.

Šef hotelske recepcije se za trenutak našao u nedoumici. Takve goste, u normalnim prilikama, glavačke je izbacivao iz svog lokala. Ali…

“Pa dobro, kad gospođica Silvana kaže… – usiljeno se naklonio – smjestićemo momka sa našim personalom.

Silvana je sutradan za doručkom malo bolje zagledala sinoćnjeg poznanika. On je bio stariji nego što im se u prvi mah svima učinilo – mogao je biti njen vršnjak.

“Kako se zoveš? – upitala ga je pjevačica.

“Toma.

“E, lijepo, Tomo, maločas sam razgovarala o tebi sa upravnikom. Za prvo vrijeme daće ti ovdje neki posao. A sad ćemo zajedno da pođemo da ti kupimo neko odijelo. Takav ne možeš nikud…
Mladić se malo snebdijevao, zbunjen neočekivanim dobročinstvima koja ne prestaju od sinoćnjeg slučajnog susreta sa muzičarima.

“Neka, ne treba… Snaći ću se sam nekako…

Silvana ga je gotovo uzela za ruku i povela prema glavnoj ulici. Kada su se poslije jednog sata vratili u hotel, “spavača” je bilo teško prepoznati: na njemu je bila bijela košulja, kravata i elegantno novo odijelo. Blistao je od sreće i radosno pjevušio.

“Vidi, vidi, pa ti znaš i lijepo da pjevaš! – iznenadila se Silvana.

Njene kolege su mislile da hoće s njima da tjera šegu kada ih je zamolila da mladić na probi nešto otpjeva sa orkestrom. Pristale su tek da zadovolje “ćeif” svoje pjevačice.

Ali, kad je zbunjeno stao uz mikrofon i zapjevao, novajlija ih je sve iznenadio. Nije bilo sumnje: on ima dara!

Poslije dosta ubjeđivanja, hotelska uprava je dozvolila da Silvanin pitomac može svake večeri da otpjeva pokoju pjesmu. Imaće za to stan i hranu, a plata mu je ono što dobije od gostiju.
Tomu je pubika veoma brzo prihvatila, tako da Silvana skoro nije trebala ni pjevati.

“Bila sam presretna što se i meni pružila prilika da nekome pomognem. Nikad nisam zaboravila kako je teško biti sam, bespomoćan, u oskudici… A ja sam prolazila kroz ta vremena u Sarajevu, lada sam pobjegla od kuće iz Doboja. Predosjećala sam da će od tog mladića dječačkog lika, koji je svaki čas zagleđivao prvo pravo odijelo u svom životu, jednog dana postati neko.
Njihovi putevi su se razišli. Silvana je po Beogradu pričala o Tomi koji sjajno pjeva, pa je Obrada Jovovića ubijedila da ga potraži i dadne mu priliku.

Tako je i bilo. Toma je počeo snimati ploče… Sedamdesetih godina su oboje izrasli u najveće zvijezde. Jedno vrijeme su zajendički i nastupali na zajedničkim turnejama, snimali TV emisije…
A onda je sve stalo, bez skandala ili afera. Silvana nije mogla da podnese Tomin boemski život, a njemu je kafana bila na prvom mjestu.

Kada je Toma obolio polovinom osamdesetih godina I odselio se u Kanadu, Silvana je odlučila da snimi još jednu njegovu pjesmu “Dušo moja”. Kompletan prihod od ove ploče poklonila je za Tomino liječenje u Kanadi. (Naj portal)

PROČITAJTE I OVO:

Jednoj ženi koje nema više: ZAŠTO ZORAN KALEZIĆ U SVOM SRCU POSEBNO ČUVA SILVANU ARMENULIĆ?