Kada počne pričati o svojem današnjem poslovnom izazovui, Ljubiša Bubulj kaže da u početku nije znao puno o kovanju, osim da je to težak i prljav posao. Ali želio je da otkrije tajne zanata te je upijao svaki pokret pokojnog djeda, pomagao mu i učio. Kako je vrijeme odmicalo, sve više su ga privlačili plamen i užareno gvožđe.
“To je kao igra s plastelinom, kada je gvožđe vrelo, praktično se možete igrati s njim, kazuje 21 – godišnji Ljubiša Bubulj, najmlađi kovač Semberije.
U svijet predmeta koji nastaju kovanjem gvožđa ušao još u djetinjstvu, na porodičnom imanju u bijeljinskom selu Brodac, u kojem su vrijedni domaćini u davna vremena u radionicama raspaljivali kovačke vatre, a selom odzvanjali udarci čekića po kovanom gvožđu. Danas se u selu koje se ugnijezdilo uz samu obalu rijeke Save rijetko čuje prepoznatljiv zvuk čekića i nakovnja, rijetki su naslijedili porodične poslove i viševjekovnu tradiciju, ali Ljubiša je riješen u odluci da sačuva stari zanat, ali i uspomenu na djeda koji je bio i ostao njegov uzor.
“Djed me učio svemu – on je bio dobar, cijenjen i čuven kovač u našem kraju… Posla je bilo uvijek, takva je Semberija, kovači su joj i te kako bili potrebni i u davna vremena, a i danas, iako ih danas, nažalost, nema puno”, priča Ljubiša za “Nezavisne”.
Pojašnjava majstor za kojeg Semberci znaju i kazuju da je pokojnom djedu osvjetlao obraz, da je zbog njegove bolesti i preuzeo porodični posao i radionicu.
“Kada on više nije mogao raditi, ja bih poslije svakog završenog posla djedu završenu alatku nosio na provjeru, da budem siguran da sam sve uradio kako treba”, sjetno objašnjava Ljubiša i dodaje da i danas čuva svesku u koju je zapisivao djedove savjete, kao podsjetnik na njegove riječi, savjete, ali i zajedničke trenutke provedene u radionici.
Semberija je poznata kao poljoprivredni kraj, a mještani koji su donosili alatke na popravku, prema riječima mladog kovača, kojem je kod samog kovanja najteže bilo shvatiti i savladati proces kaljenja, koji je najbitniji u procesu rada, na početku su bili začuđeni jer se mlad momak bavi starim zanatom.
“Mušterije su iznenađene kada mene vide u radionici, ali kada posao završim, budu zadovoljne urađenim – jer sam radio po instrukcijama najboljeg učitelja kojeg sam mogao imati, moga djeda”, pojašnjava Ljubiša i navodi da se “u kovanje praktično zaljubljujete i kada počnete da kujete, uvijek tražite nešto novo, neke nove ideje za rad”.
Ljubiša pored kovanja poljoprivrednih alatki i ukrasnih predmeta kuje nešto i za svoju dušu – noževe.
“Mnogo sam čitao o noževima, određenim tehnikama izrade koje su me zainteresovale, te sam pokušao i da ih iskujem. Na početku ponekad ne baš uspješno, ali iskustvo sam sticao konstantnom izradom novih komada i danas sam zadovoljan”, objašnjava mladi kovač.
A kada u staroj djedovoj kovačnici utihnu čekići i nakovanj, Ljubiša kuje planove za budućnost. Želja mu je da upravo zbog sjećanja na djeda stari zanat ne prepusti zaboravu, ne samo da se porodična tradicija ne bi sa kovačkom vatrom ugasila, nego zato što je, kako kazuje, zanat zlata vrijedan.
“Ulažem u novi alat i opremu. Nadam da će se u narednom periodu mladi ljudi posvetiti očuvanju starih zanata, a samim tim i kulturne baštine našeg podneblja. Kada umijete nešto svojim rukama raditi, uvijek ćete sebi zaraditi – u stvari ste kovač svoje sreće”, zaključuje najmlađi kovač SemberijE (Naj portal)
