Pratite nas

Sudbine

Djeco, da li čijete glas svoje majke: NANU NAZIFU NE OBILAZE NI SINOVI, NI UNUČADI

Published

on

Nana Nazifa iz okoline Tuzle imala je težak život, ali oduvijek je utjehu pronalazila u radu. Živi sama na planini u mjestu gdje se i rodila te sada u svojim sedamdesetima održava vrt i brine se o životinjama. Ona ne dobiva penziju, ali kaže da joj dobri ljudi pomažu. I ništa joj nije bilo teško, ali i sada žali što se nije udala za onog kojeg je voljela.

“Ne smijem ni reći koliko sam se puta udavala – tri puta. S jednim sam dobila dvojicu sinova i tako. Ostavila sam ga, bio je jako zao, pio je… Došla sam na svoju zemlju, on je na svojoj”, otkrila je Nazifa koja ulazi u sedamdesete godine i uopće ne ide kod ljekara.

“Tako sam odlučila. Pijem neke čajeve, imam probleme s bubrezima… Nisam išla kod ljekara odavno, tako sam odlučila. Dokle živim, živim. Bar da imam sretan i lijep život, ovako mi je svejedno. Ono što imam, imam, za onim što nemam – patim. Sve što sam poželjela, nije mi se ostvarilo”.

Najviše je boli što sinove ne viđa redovno.

“Ne dolaze mi često, preko ljudi saznam o njima. Imam i troje unučadi. Ne znam zašto ne dolaze, možda sam to i zaslužila. Moja majka je imala sedmero djece, otac nam je mlad umro. Sve nas je odgojila, izgleda da nisam na nju, otkud znam?!”, kazala je Nazifa.

Ona ima četiri koze i žao joj je što više ne može brinuti o mnogim životinjama.

“Ma ja sam sve radila, imala sam preko 40 koza, obrađivala zemlju, sada ne mogu. Borila sam se i s vukovima da ih sačuvam. Znala sam se i potući s muškarcima. Sada živim potpuno sama. Ponekad mi dođe komšinica i posjećuju me brat i sestra. Pomažu mi koliko mogu”, rekla je Nazifa.

Kad bi mogla vratiti vrijeme, puno bi toga promijenila.

“Eh, sada je kasno. Često pomislim da sam neke stvari mogla drugačije napraviti. Nisam se udala za onog kojeg sam voljela, za njim i danas žalim. Kažu da sam bila lijepa i sposobna djevojka, ali, eto, nama se nije dalo i to zbog moje lude glave, sama sam sebi kriva. Njegova majka me molila da dođem, nije mogao ni jesti, ni spavati zbog mene”, ispričala je Nazifa.

I sad, poslije dosta godina, shvatila je da bez prave ljubavi nema sretnog braka i života.

“Ako nema prave ljubavi između dvoje ljudi, sve je uzalud. Danas se često čuje da ostaju u braku zbog djece, to je velika greška. I svojoj snahi sam to rekla, kada mi je izgledalo da ne voli mog sina dovoljno. Čim jedno voli, a jedno ne, ne valja to”, istaknula je Nazifa. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending