Samo onaj koji ma psa, može shvatiti svu tugu, bol, očaj, ali i današnju radost Đorđa Šinka, planinara iz Gacka, koji je i član ovdašnjeg planinarskog društva „Volujak“.
Sedam godina su on i njegov bernadinac Dingo bili nerazdvojni.Zajedmno su osvajali planinske vrhove, spavali pod vedrim nebom, u planinarskim domovima, šatorima… Ali, sve do jednom…
Nije Đorđe, mogao ni u snu zamisliti da će petg decembra ove godine izgubiti Dinga. Tog dana se osjećao kao izdajnik svog najboljeg prijatelja. NJih dvojica, te još nekoliko prijatelja planinara tog dana su krenuli prema najvišem planinskom vrhu na Volujaku – Vlasulji. Nakon što su prenoćili u planinarskom domu, popeli su se na vrh, ali se zbog velike mećave i niske temperature nisu zadržavali, već su odmah krenuli nazad. Đorđe kaže da je primijetio da Dingo zaostaje i da ima problem prilikom hoda po ledu.
„Vraćao sam se par puta po njega da ga povedem, da bude uz nas“, započinje priču o agoniji sa sretnim krajem ovaj hrabri i predani mladić i nastavlja:
„Poslije nekih 200 metara, Dingo stane, vidim da ne smije dalje. Htio sam da se vratim po njega, ali na nagovor prijatelja zbog mećave i guste magle, odustanem. Ipak poslije nekih 800-1000 metara, kada sam vidio da Dinga nema, vratim se po njega. Nisam se obazirao na nevrijeme. Ali ga nisam našao.“
POčinje dramatična potraga, srce od tuge umalo nije puklo. Svakodnevno je Đorđe lutao Volujakom, dozivao DInga, ali ništa. Pas koji je uvijek reagirao na Đoletov glas, sada se nije odazivao.
Đoletove kolege su se vratile u Gacko, svako za svojim obavezama, ali je on ispred sebe imao samo jedan cilj. Pronaći Dinga. I on je zbog nedostatka hrane došao kući, ali je sljedeća dva dana, obilazio je sva okolna mjesta, Čemerno i Tjentište, sva ona mjesta koja su Dingu poznata i gdje se mogao spustiti. Opet bezuspješno. Svejedno, nije gubio nadu.
„U subotu ujutro sam istrčao prvu etapu od 11 km koja je bila u humanitarne svrhe, a odatle opet u planinu da tražim prijateja. Tada sam prošao na 100 metara od njega, ali ga opet zbog guste magle nisam vidio. Dingo se nije oglašavao. Vjerovatno zbog straha i traume. U tom momentu, on je već sedam dana lutao Volujakom“, sjeća se Đole perioda koji sigurno nikada neće zaboraviti.
Sljedećih par dana, opet sa autom obilazi sva mjesta oko Gacka gdje se Dingo mogao spustiti. Opet bez rezultata.
„U utorak, poslijepodne, sjedim kod kuće, vidim na vremenskoj prognozi da neće biti padavina. Spremim se i odem u planinarski dom prenoćiti. U srijedu ujutro, u 6 sati opet krenem prema vrhu. Izlazim gore i vidim tragove. Kako se približavam, tragova ima sve više. Počnem zvati, a Dingo je samo digao glavu. Istrčao sam 500 metara po snijegu. Nisam zaplakao, ali sam bio blizu. I kada sam mu prilazio, plašio se, pa mu je trebalo minut-dva da shvati ko sam. I samo je skočio na mene i počeo da me liže i grli šapama. On je pas koji je uvijek uz mene, prvi put da je toliko vremena bio sam“, ispričao je za “Hercegovina.info“, ovaj danas presretni planinar, koji će sa svojim Dingom doživjeti još mnogo radosti i avantura. (Naj portal)
https://twitter.com/i/status/1339976950224437248
