Pratite nas

Sudbine

Diplomirao s prosjekom 8,35: BRANE JE ZAVRŠIO FAKULTET U PEDESETOJ GODINI, A IŠAO NA PREDAVANJE SA SINOM

Published

on

Želja za fakultetskom diplomom Branimira Džajića (50) bila je jača od rata i drugih životnih prekretnica koje su ga omele da u mladosti ostvari taj san. Na studije se odlučio u poznim godinama, a zahvaljujući zrelosti i iskustvu, koji su mu bili najveći saveznik za upijanje znanja, okitio se titulom najboljeg studenta banjalučkog Poljoprivrednog fakulteta.

Da za učenje i lično napredovanje nikad nije kasno primjer je ovaj Banjalučanin koji je tokom životnog puta prešao mnoge stepenice. Nakon što se ostvario u ulozi vojnika, radnika, supruga, oca, na red je došla i fakultetska diploma. Kao redovan student na Poljoprivredni fakultet u Banjaluci, smjer Animalna proizvodnja, upisao se 2018. godine, a krajem decembra prošle godine diplomirao s prosjekom ocjena 8,35, što je ujedno bio i najviši prosjek među studentima koji su upisani iste godine kad i on.

“Kada sam završio srednju školu, veterinarski tehničar, upisao sam Poljoprivredni fakultet u Sarajevu 1991. godine, ali sam odmah upućen na služenje vojnog roka koji je u tadašnjoj Jugoslaviji bio obavezan. Utom je počeo rat, tako da studije u Sarajevu nisam imao prilike nastaviti”, prisjeća se Džajić.

Kada je u oktobru 1992. godine počeo s radom Poljoprivredni fakultet u Banjaluci, on je bio među prvom generacijom upisanih studenata, ali ratna dešavanja nisu mu omogućila nastavak školovanja.

“Na Veterinarskom institutu ‘Dr Vaso Butozan’ zaposlio sam se 1996. godine, gdje i danas radim, a život je nastavio svojim uobičajenim tokom. Oženio sam se, dobio troje djece, a fakultet i učenje potpuno zaboravio. Ipak, prije četiri godine na kumovu inicijativu odlučio sam da ponovo sjednem u studentsku klupu”, priča Džajić za “Glas Srpske”.

Uporedo s poslovnim i porodičnim obavezama, obavljao je i one na fakultetu. Iako priznaje da je bilo teško fizički sve uskladiti na predavanjima je bio redovan i svaki slobodan minut koristio za učenje.

“U početku sam mislio da je nemoguće da dođem do cilja, ali materija me je veoma zainteresovala jer je usko vezana za posao koji radim, pa je sve išlo glatko do te mjere da sam u oktobru ove godine upisao i master studije. U moru svakodnevnih aktivnosti, učenje je za mene bilo opuštajuće, a imao sam i podršku djece i supruge koja me je često znala poštedjeti obaveza kako bih mogao da učim”, zahvalan je Džajić koji kaže da su mnogo razumijevanja pokazale i njegove radne kolege.

Navodi da posao, koji je mahom vezan za teren, nikada nije zapostavio te da je često radio i vikendom.

Džajić priča da je imao i izuzetan odnos s profesorima i mladim kolegama, s kojima se na početku studija, dok se nisu bolje upoznali, znao našaliti da je on profesor što je u prepričavanjima izazivalo smijeh.

“Svima je bilo čudno otkud u tim godinama da se odlučim studirati, ali veoma brzo to je prestalo biti atrakcija. Tokom druženja s daleko mlađim kolegama više je meni bilo neprijatno, mislio sam možda smetam i kvarim njihovu mladalačku priču. Jedno vrijeme sam sa sinom išao na predavanja jer je i on studirao na Poljoprivrednom fakultetu”, kazuje on.
Sada kada je sve iza njega, Džajić smatra, da ga je do uspjeha pored njegove snage i volje bodrila i božija ruka.

“Prvi ispit, genetika, bio je presudan, nastaviti ili odustati. Položio sam ga sedmicom i onda lagano hvatao ritam u učenju pa su ocjene bile sve veće i veće. Otežavajuća okolnost bila je brzina upijanja znanja, koja je kod mlađih bolja, tako da sam morao više zapeti ali zrelost i iskustvo bili su na mojoj strani”, završava svoju priču Džajić, koji bi volio da ima poljoprivredno imanje jer se, kako kaže, od tog posla može veoma lijepo i slobodno živjeti.

Na nedavno održanoj svečanosti, povodom 47 godina rada Univerziteta u Banjaluci, Branimir Džajić nagrađen je zlatnom značkom.

“Kada su me nazvali iz rektorata i rekli da će mi dodijeliti značku, nisam bio svjestan da je to medaljon za uspjeh. Djeca, supruga, ja svi smo ponosni i pomalo nesvjesni da se to sve izdešavalo”, kazuje Džajić. (Naj portal)

Sudbine

Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer

Published

on

Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.

Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.

Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:

„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.

Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.

„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.

Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.

“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.

Siniša Pazdrijan

Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.

„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.

Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.

„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.

Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:

„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.

U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.

„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.

Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.

Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.

E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.

I znate kako sam to proslavio?

Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.

Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.

„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending