Asim Kaljiković, rođeni je Cazinjanin na svijet je došao 22. juna 1972. godine. Drugo je od troje djece svojih roditelja, Sulje i Mine. Nekad su živjeli u naselju Vilenjača-Podgredina
Asim je, prema zvaničnim podacima, umro 1. semptembra 1992. godine. U stvarnosti je godinama živio. On nije “uskrsnuo”, već je “oduvijek” živ. Imao je skoro 40 godina, ali nikako nije mogao da dokaže da je on glavom i bradom.
U Cazinu općinski službenici uglavnom su ga blijedo gledali i doživljavali “kao duha”. Rodni list mu pružaju s nevjericom u očima, jer na tom istom dokumentu pored datuma rođenja i drugih ličnih podataka, stajao je i datum Asimove “smrti”. Ovaj nesretni Cazinjanin već više od tri godine bezuspješno pokušava dokazati da je živ i dobiti zvanični identitet.
“Moji roditelji su se rastali još dok sam bio mali. Otac Suljo se ponovo oženio, a brigu o meni, kao i mome bratu Asmiru i sestri Zemki, prepustio je Centru za socijalni rad u Cazinu. Zemku je usvojio jedan bračni par iz Cazina, a Asmira i mene Centar je poslao u Podgoricu, tadašnji Titograd – ispričao je Asim.
Imao je tek šest godina kad je počeo živjeti u podgoričkom “Domu za maloljetnike”. Tamo ostaje do punoljetstva, kada odlazi u Beograd, kako kaže – “trbuhom za kruhom”. No, tamo i nije našao sreću, pa je odlučio da se vrati u Crnu Goru. U gradu Baru je upoznao djevojku, koju je nešto kasnije i oženio.
“Sve bi to bilo dobro da nije došao momenat kad mi je rečeno da sam stekao uslove da dobijem državljanstvo Crne Gore, ali i državljanstvo BiH. Da bih to i ostvario, morao sam otići u svoj rodni kraj i donijeti neke lične dokumente, tačnije rodni list i ličnu kartu. Tada počinje prava drama u mome životu. Ah, životu, ako se uopće tako i može nazvati…
Asim je odlučio 2007. godine da sa ženom i kćerkom otići u Cazin. Žudio je, ustvari, za svojim rodnim krajem i vjerovao da sa svojom porodicom tamo može započeti novi i sretniji život. Međutim, sudbina ili neko prokletstvo htjelo je drugačiji razvoj događaja…
“Nakon što smo stigli u Cazin, smjestili smo se u jednom omanjem stanu. Krenuo sam da prikupim dokumente za ličnu kartu i ne sluteći iznenađenje! – pripovijeda Asim Kaljiković svoju tragičnu životnu priču.
Tad je saznao da je službeno mrtav, te da je “umro” u Sarajevu u kojem, kako kaže, nije nikad ni bio. U rješenju Općinskog suda u Cazinu donesenom 14. septembra 2000.godine, kojeg nam je Asim i pokazao, između ostalog piše da se “usvaja prijedlog predlagača Kaljiković Sulje, da se nestali Kaljiković Asim proglašava umrlim na dan 1. septembar 1992. godine u Sarajevu.”
“Otac nikad nije bio u kontaktu sa mnom, niti se za to interesirao. Proglasio me je nestalim, a zatim je predložio da me proglase mrtvim, izmislivši priču da me je tražio svukuda. Naveo je kako sam do početka rata radio u jednoj privatnoj firmi u Sarajevu i kako se zadnji put telefonom čuo sa mnom u avgustu 1992. godine. Od tada mi se, navodno, gubi svaki trag – objasnio je Asim kako je došlo do svega ovoga, te dodao kako mu nije jasno šta je moglo biti razlog ovakvog očevog postupka.
Bilo kako bilo, Asim je u nezavidnom položaju. U Cazinu je nastavio svoju “borbu za život”, a suprugu i dijete je poslao u Crnu Goru.
Ali, tu nije kraj njegovim belajima. Dijete u školi opet mora dokazivati da ima oca u stvarnosti, iako papyri kazuju da je siroče.
“Ponekad mi se čini da je sve ovo ružan san ili zona sumraka. Ja živ, a službeno ne postojim… – rekao je na kraju razgovora Asim Kaljiković iz Cazina. (Naj portal)
