Sudbine

Desilo se u Cazinu: ASIM KALJIKOVIĆ GODINAMA DOKAZUJE DA NIJE MRTAV

Published

2 godine

20/04/2022

Asim Kaljiković, rođeni je Cazinjanin na svijet je došao 22. juna 1972. godine. Drugo je od troje djece svojih roditelja, Sulje i Mine. Nekad su živjeli u naselju Vilenjača-Podgredina

Asim je, prema zvaničnim podacima, umro 1. semptembra 1992. godine. U stvarnosti je godinama živio. On nije “uskrsnuo”, već je “oduvijek” živ. Imao je skoro 40 godina, ali nikako nije mogao da dokaže da je on glavom i bradom.

U Cazinu općinski službenici uglavnom su ga blijedo gledali i doživljavali “kao duha”. Rodni list mu pružaju s nevjericom u očima, jer na tom istom dokumentu pored datuma rođenja i drugih ličnih podataka, stajao je i datum Asimove “smrti”. Ovaj nesretni Cazinjanin već više od tri godine bezuspješno pokušava dokazati da je živ i dobiti zvanični identitet.

“Moji roditelji su se rastali još dok sam bio mali. Otac Suljo se ponovo oženio, a brigu o meni, kao i mome bratu Asmiru i sestri Zemki, prepustio je Centru za socijalni rad u Cazinu. Zemku je usvojio jedan bračni par iz Cazina, a Asmira i mene Centar je poslao u Podgoricu, tadašnji Titograd – ispričao je Asim.

Imao je tek šest godina kad je počeo živjeti u podgoričkom “Domu za maloljetnike”. Tamo ostaje do punoljetstva, kada odlazi u Beograd, kako kaže – “trbuhom za kruhom”. No, tamo i nije našao sreću, pa je odlučio da se vrati u Crnu Goru. U gradu Baru je upoznao djevojku, koju je nešto kasnije i oženio.

“Sve bi to bilo dobro da nije došao momenat kad mi je rečeno da sam stekao uslove da dobijem državljanstvo Crne Gore, ali i državljanstvo BiH. Da bih to i ostvario, morao sam otići u svoj rodni kraj i donijeti neke lične dokumente, tačnije rodni list i ličnu kartu. Tada počinje prava drama u mome životu. Ah, životu, ako se uopće tako i može nazvati…

Asim je odlučio 2007. godine da sa ženom i kćerkom otići u Cazin. Žudio je, ustvari, za svojim rodnim krajem i vjerovao da sa svojom porodicom tamo može započeti novi i sretniji život. Međutim, sudbina ili neko prokletstvo htjelo je drugačiji razvoj događaja…

“Nakon što smo stigli u Cazin, smjestili smo se u jednom omanjem stanu. Krenuo sam da prikupim dokumente za ličnu kartu i ne sluteći iznenađenje! – pripovijeda Asim Kaljiković svoju tragičnu životnu priču.

Tad je saznao da je službeno mrtav, te da je “umro” u Sarajevu u kojem, kako kaže, nije nikad ni bio. U rješenju Općinskog suda u Cazinu donesenom 14. septembra 2000.godine, kojeg nam je Asim i pokazao, između ostalog piše da se “usvaja prijedlog predlagača Kaljiković Sulje, da se nestali Kaljiković Asim proglašava umrlim na dan 1. septembar 1992. godine u Sarajevu.”

“Otac nikad nije bio u kontaktu sa mnom, niti se za to interesirao. Proglasio me je nestalim, a zatim je predložio da me proglase mrtvim, izmislivši priču da me je tražio svukuda. Naveo je kako sam do početka rata radio u jednoj privatnoj firmi u Sarajevu i kako se zadnji put telefonom čuo sa mnom u avgustu 1992. godine. Od tada mi se, navodno, gubi svaki trag – objasnio je Asim kako je došlo do svega ovoga, te dodao kako mu nije jasno šta je moglo biti razlog ovakvog očevog postupka.

Bilo kako bilo, Asim je u nezavidnom položaju. U Cazinu je nastavio svoju “borbu za život”, a suprugu i dijete je poslao u Crnu Goru.

Ali, tu nije kraj njegovim belajima. Dijete u školi opet mora dokazivati da ima oca u stvarnosti, iako papyri kazuju da je siroče.

“Ponekad mi se čini da je sve ovo ružan san ili zona sumraka. Ja živ, a službeno ne postojim… – rekao je na kraju razgovora Asim Kaljiković iz Cazina. (Naj portal)

Tagovi:Asim kaljiković dom istaknuto mrtav

Sljedeća vijest

Nije napunio ni 13 godina: OVO JE JELISEJ, KOJEM SU RUSI MAHNULI, PA GA STRIJELJALI

Predhodna vijest

Naše malo, nekome znači mnogo: BESKUČNIK JE HTIO DA SE UBIJE, ALI GA JE SPASILA STUDENTICA!

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

2 sedmice

30/08/2024

NajPortal.ba

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)