Pratite nas

Sudbine

Čovjek zvani sreća: PREŽIVIO OBJE ATOMSKE BOMBE U JAPANU

Published

on

Iako podaci danas kažu da je bar 70 osoba osjetilo posljedice obje atomske bombe bačene na Japan 1945. godine Tsutomu Jamaguči je jedini kome je vlada zvanično priznala da je preživio stravične događaje i iz Hirošime i iz Nagasakija. Jamaguči je preživio i Hirošimu i Nagasakifoto.

Još za života su ga prozvali “čovjek zvani sreća”. Tj. ako se srećom može nazvati to što je preživio ne jednu, nego čak dvije atomske bombe!

Prva atomska bomba
Tsutomu Jamugči je živio i radio u Nagasakiju, ali je u ljeto 1945. otišao na tromjesečni poslovni put u Hirošimu.

Tog 6. avgusta spremao se da napusti grad sa dvoje kolega i bio je na putu do željezničke stanice kada je shvatio da je zaboravio dokumenta koja su mu bila potrebna da putuje iz jednog grada u drugi tokom ratnog stanja. Zato se vratio na svoje radno mjesto i u 8.15 bio je u javnom prevozu kada je američki bombarder B-29 Enola Gaj negdje u oblacima iznad njega ispustio svoj smrtonosni teret.

Jamaguči je kasnije pričao da je čuo avion, ali da se nije obazirao na njega. Na kraju krajeva, bio je rat i bombarderi su stalno nadlijetali Japan. A onda se dogodila eksplozija i sve što je Jamaguči vidio bila je svjetlost.

Jamaguči se nalazio svega 3 kilometra od mjesta na kome je eksplodirala atomska bomba. Od siline su mu pukle bubne opne, svjetlost ga je privremeno zaslijepila, a jara koja je uslijedila ostavila ga je sa ozbiljnim opekotinama preko lijeve strane torzoa.

“Pojavio se ogroman bljesak na nebu i jednostavno sam odletio – pričao je kasnije.

Nakon što se osvijestio, Jamaguči je krenuo da potraži svoje kolege. Ispostavilo se da su i oni preživjeli. Zajedno su proveli noć u skloništu prije nego što su se slijedećeg dana vratili kući – u 320 kilometara udaljen Nagasaki.

Druga atomska bomba
U Nagasakiju, Jamaguči je zaliječio rane. Iako ga je porodica nagovarala da leži, dva dana kasnije, u zavojima se pojavio na poslu. Bio je oko 11 sati 9. avgust 1945. i upravo je svojim kolegama prepričavao strahote koje je preživio u Hirošimi. Niko od njih nije mogao da vjeruje da jedna bomba može da uništi čitav grad i skeptično su slušali priču.

A onda su i sami osketili eksploziju… Američki bombarder Bockscar u 11.02h bacio je atomsku bombu “Fat Man” na grad.

Jamaguči ovoga puta nije povrijeđen u eksploziji, ali je visoka temperatura sagorjela zavoje i ponovo dohvatila njegovu osjetljivu kožu.

“Pomislio sam da me onaj oblak pečurke pratio iz Hirošime – izjavio je kasnije.

Više od nedelju dana nakon patio je od visoke temperature i neprekidnog povraćanja.

“Čovjek zvani sreća”
Jamagučijeva porodica – žena i mala kćerka, takođe su preživjele bombardovanje. Par je kasnije dobio još dve kćerke. Tokom savezničke okupacije Japana, on je radio kao prevodilac da bi se kasnije zaposlio u “Mitsubišiju” na projektovanju tankera za naftu.

Posljedice bombardovanja nosio je i na tijelu i na duši. Nije više čuo na lijevo uho, privremeno je ostao bez kose, a zavoje na osjetljivim dijelovima kože nosio je godinama. Ožiljci na tim mjestima ostali su mu do kraja života.

Godine 1957. dobio je status “hibakuša” (“osobe pogođene eksplozijom”) u bombardovanju Nagasakija, ali je tek 24. marta 2009. japanska vlada zvanično priznala njegovo prisustvo i u Hirošimi tri dana ranije. Nakon toga mediji su se zainteresovali za njegovu priču i prozvali ga “Čovjek zvani sreća” i “Atomski čovjek”.

Jamaguči je postao javni protivnik upotrebe nukleranog oružja i to je ostao sve do duboke starosti. U osamdesetim godinama je napisao knjigu o svojim iskustvima, kao i knjigu poezije. Učestvovao je u dokumentarnom filmu o “dvostrukim preživjelima” pod nazivom “Twice Survived: The Doubly Atomic Bombed of Hiroshima and Nagasaki” koji je 2006. prikazan u Ujedinjenim nacijama.

Na projekciji se zalagao za ukidanje atomskog oružja.

“Razlog što mrzim atomsku bombu je zbog onoga što ona čini dostojanstvu ljudi – rekao je u jednom intervjuu pred kraj života.

U poznim godinama Tsutomu Jamagči je podlegao onom što je u medicini poznato kao “bolestima radijacije” uključujući katarakte i akutnu leukemiju. Umro je od raka želuca 4. januara 2010. u 93. godini, a od kancera je preminula i njegova supruga. (Naj portal)

Sudbine

Travar Mirsad Krnjić priprema biljni inzulin za dijabetičare: Kako je Siniša Pazdrijan iz Čazme nakon 15 godina normalizirao šećer

Published

on

Danas je u svijetu ključno pitanje – kako se liječi dijabetes i da li ima lijeka za ovu bolest? To je „bolest s kojom se živi”, ali bez obzira na sve oboljeli traže spas na sve moguće načine.

Takav je slučaj i sa 40-godišnjim Sinišom Pazdrijanom iz mjesta Čazma, koje se nalazi na nekih 40 kilometara udaljenosti od Zagreba, prema Bjelovaru. On se bavi poljoprivredom, ima svoj obrt, a obrađuje preko 300 hektara zemlje. Kaže, da u sezoni jedva odspava pet sati dnevno.

Od 2008. godine mu je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, a zvanično od 27. oktobra ove godine on nije „šećeraš“. To mu je potvrdila i njegova doktorica na kontrolnom pregledu:

„Vi više niste za terapiju. Ubuduće pazite šta jeddete i pijte to što pijete, ako vam već pomaže – kazala je doktorica.

Inače, Siniša joj je sve ispričao da koristi biljnu terapiju čuvenog bosanskog travara Mirsada Krnjića za šećernu bolest, te je uz pomoć Konjičkog sirupa i čajeva u roku od nepuna tri mjeseca šećer uspio dovesti u optimalne vrijednosti. Doktorica nije negirala, niti osporavala njegove tvrdnje, ali je na osnovu medicinskih najsvježijih nalaza priznala da Siniši nisu potrebne niti tablete, niti inzulin, a primao je po 18 jedinica pametnog inzulina naveče.

„Moj šećer se uistinu stabilizirao i kreće se oko šest jedinica. Sve je to zasluga terapije Mirsada Krnjića iz Konjica – kaže Siniša.
On misli da je stres glavni okidač da jako mlad dobije dijabetes. Bilo je to 2008. godine. Bilo mu je sumnjivo što ima učestalo mokrenje, osjeća žeđ, stalnu glad, mršao je, osjećao stalno umor.

Odmah su mu propisali farmakološku terapiju, koju je uredno koristio.

“Kod šećeraša sve se svodi na vođenje računa o tome šta jedete, koliko jedete i koliko se recipročno tome krećete i sagorijevate kalorije. I naravno, redovno uzimanje lijekova. Vrijednosti šećera nisu bile u optimalnim granicama, ali su bile znatno niže od onih kada sam obolio. – priča Siniša.

Siniša Pazdrijan

Objašnjava kako su mu u nekoliko navrata mijenjali terapiju, jer neke tablete su nakon određenog vremena prestajale da daju rezultate.

„Uvijek su bile visoke vrijednosti šećera, ali uz tablete, ogranićenja u ishrani i pa i fizičke aktivnosti i sport, održavao se podnošljivim život onoliko koliko se moglo. Nije se živjelo punim plućima, ali nije bilo ni velikih potresa. Od prošle godine su mi uključili i 18 jedinica pametnog inzulina naveče – otkriva naš sagovornik.

Nosio se sa dijabetesom skoro 15 godina, ali nikada nije prestajao tražiti spasonosnu formulu za pobjedu te podmukle bolesti. Priznaje da je za njega bio blagi šok kada je morao preći na inzulin ali je, kako kaže, navikao se i na bockanje iz večeri u veče.

„Nada zadnja umire, pa sam se time vodio sve ove godine. Non stop sam istraživao informacije o dijabetesu, liječenje, iskustva, naučna saznanja…. I tako sam jedne prilike naišao ne neke priče ljudi koji su pobijedili šećernu bolest uz pomoć Krnjićeve terapije. Priznam, bio sam jako oprezan, pratio sam na forumima i recenzije, a onda stupio u kontakt sa ljudima koji su iznosili svoja svjedočenja.

Tada sam shvatio da to nije neka ubleha, već daleko ozbiljnija stvar, pa sam stupio u kontakt sa travarom Mirsadom Krnjićem iz Konjica. Djelovao mi je vrlo ozbiljno, shvatio sam da ima i znanje…. Bio sam u Zadru na odmoru krajem osmog mjeseca ove godine, pa sam odatle zapucao pravo za Konjic, uzeo dvije terapije i pravo u Čazmu – kazuje Siniša, te nastavlja:

„Kod ove Krnjićeve terapije je najvažnije biti disciplinovan, a ja sam 50 dana bio maksimalno disciplinovan. Nakon toga polako popušta ta disciplina, jer se vrijednosti šećera normaliziraju i ostaju u granicama normale“.

U nastavku nam je objasnio kako je tekla njegova borba za normalizaciju šećera. Prvih dana septembra ove godine je uredno pio propisano farmakološku terapijju, a uporedo sa njom uzimao je Krnjićev sirup i čajeve.

„Nakon svega pet dana uzimanja Krnjićeve terapije meni šećer oko 6. Onda sam počeo smanjivati tablete, prvo one jutarnje, a 21. dan nakon toga sam prestao uzimati i večernju tabletu, jer se šećer stalno kretao oko šest jedinica.

Istovremeno sam smanjivao i doze inzulina; išao sam na 16, pa 14, smanjivao sam sve po dvije jedinice, da bi nakon 35 dana isključio i inzulin. Šećer je i dalje bio između 5 i 6 jedinica. A moje i psihičko i fizičko stanje se drastično popravilo.

Čudan je to osjećaj, gledaš one nalaze svakog jutra, pa ne možeš svojim očima da vjeruješ. Znate kako je kad godinama aparat ti pokazuje 9, 10 ili 11 jedinica, a onda odjednom iz dana u dan vrijednost šećera ne prelazi 6 jedinica. Osjećaš se kao šamipon, ali ne vjeruješ dok ti to i doktori ne kažu.

E, kada mi je doktorica rekla da je za nju više nisam šećeraš i kada mi je isključila farmakološku terapiju ja sam ponovo dobio krila.

I znate kako sam to proslavio?

Te večeri sam popio četiri piva, najeo se bijelog kruha i nekoliko kobasica sa roštilja. Ujutro sam, priznam strepio, kada sam provjeravao šećer. Ali on je bio 6. E, tada sam shvatio da je Krnjićeva terapija meni bila spasonosna – kazuje Siniša.

Otkriva nam kako je svoja iskustva prenio i prvom komšiji, koji je 30 godina šećeraš, vrijednosti šećera su mu preko 20. Dao mu je dio svoje terapije da proba, i u roku od sedam dana i kod komšije se šećer prepolovio, ide prema šestici.

„Za mene je travar Mirsad Krnjić nešto najsvetije na zemaljskoj kugli. Meni je njegova terapija pomogla i sa zadovoljstvom sam prenio svoja iskustva. Možda će pomoći još nekome – kazuje na kraju Siniša Pazdrijan iz Čazme.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending