O antologijskom hitu “Odiseja” zna se da je komponovao Vojkan Borisavljević, a da je pjesma zaštitni znak Lea Martina. Međutim, malo je poznato da je, zapravo, prvo javno izvođenje pjesme pripalo Daliboru Brunu, na Opatijskom festivalu 1973. godine.

Naime, te godine je Opatijski festival bio i mjesto održavanja Jugoslavenskog izbora za Pjesmu Eurovizije 1973., na kojem su nastupili najbolji iz protekle dvije polufinalne veceri: Hrvoje Hegedušić, Buco i Srđan, „Korni grupa“ , Elda Viler, Krunoslav Slabinac, Neda Ukraden, Dario & Miljenko, Jadranka Stojaković, Majda Sepe, Zafir Hadžimanov, „Delfini“ i Vlada & Bajka. Pobjedu je odnio Zdravko Čolić s pjesmom “Gori vatra”, a Dalibor Brun je bio deseti.

Daliboru je pjesma pripala jer Leo Martin nije htio da pristane na uslove organizatora. Oni su tražili od Lea Martina da nastupi pod pravim imenom – Miloš Miša Jović. Rekli su mu da u Opatiji nema mjesta za Lea Martina, nego samo za Mišu Jovića. Leo Martin to nije želio prihvatiti, pa je odglumio da je bolestan (dobio je čak i ljekarsku potvrdu) i nije nastupio. Zato je umjesto njega pjesmu izveo Dalibor Brun.

“Uz to tražio sam da „Odiseju“ otpjevam na engleskom jeziku jer sam je tako i u inostranstvu snimio. Međutim, odbili su. Nisu shvatali moju poruku da ne treba da se plasira jezik nego muzika, pa i Andrića u svijetu čitaju na engleskom, navodio sam muzičke primjere, ali nije vrijedilo. Podigla se velika prašina jer nisam otišao na festival, pjesmu je otpevao odličan pjevač Dalibor Brun i zauzeo deseto mjesto. Kasnije, u mom izvođenju, pjesma je postala vanvremenski hit i prodata je u tiražu od 100.000. Sada mogu i deset puta da je otpjevam na koncertu, ljudi će je isto slušati. – objasnio je kasnije Leo Martin.

On se u staroj Jugoslaviji proslavio sa hitovima poput „Odiseja“, „Laku noć, draga“, „Samo za nas“, „Pesmo mog života“, „Ja te volim“, „Zbogom, Kristina“, „Jednom kad se zaljubiš“, „Poslednja ljubav“, „Zvao sam te Džordžija“.

Šansonjer je internacionalne slave, koji je usvojoj ličnoj odiseji prošao stazama trnja penjući se do orhideja, u pratnji Vasje, žene zbog koje je bio spreman da se odrekne pjevanja i koja je bila uz njega i kad je bilo najteže. Čovjek sa dva imena, Leo Martin i Miloš Jović. Kao Lea Martina upoznao ga je cijeli svet šezdesetih godina prošlog vijeka, mi smo ga upamtili kao šansonjera sa naočarima i leptir mašnom, moćnog glasa i s pjesmama koje će nadživjeti i njega i nas.

Na ime Miloša Jovića i dalje mu stiže pošta i glase sva dokumenta, a Leo Martin se ni u 79. godini ne predaje. Kada bi svoj život poistovjećivao sa stihovima iz svoje najčuvenije pjesme „Odiseja“, onda bi priča krenula od „staze trnja sve do orhideja“. Evo kako je dobio umjetničko ime Leo Martin:

t do slave, put do trona“, kao u pesmi „Odiseja“ vodio je Miloša od malog diksilend benda i lokalnih igranki do nastupa s najvećim svjetskim zvijezdama u elitnim klubovima:

“Shvatio sam da je najbolji instrument grlo kada sam čuo Reja Čarlsa kako pjeva „Džordžiju“. Odlučio sam da se bavim baladama sa dobrim tekstom i dobrim interpretacijama, to mi je bio reper kuda da idem. Oformio sam bend „Ekspres 8“, koji je imao četiri vokala i ritam sekciju, a na repertoaru su nam bili hitovi Reja Čarlsa i džez kompozicija Glena Milera. Bavili smo se kvalitetnom muzikom, a ja sam s klarineta prešao na saksofon, čak sam i bubnjeve svirao godinu dana. U to vrijeme naši muzičari odlično su zarađivali svirajući za američke vojnike u džez klubovima po Njemačkoj. Bili su na cijeni kao jaki profesionalci. Februara 1964. i mi smo krenuli put Njemačke. Naredne dvije godine svirali smo od osam uveče do četiri ujutro.

Kada smo 1967. svirali u elitnom „Bajeriše hofu“ u Minhenu, jedan gospodin dao mi je vizitkartu i rekao mi da se javim. Bio je to Bruno Anger, generalni menadžer CBS-a za Evropu. To je filmska priča, treba da budeš u pravo vrijeme na pravom mjestu. Predložio mi je da sam komponujem pjesme koje ću snimiti i odmah je procijenio da će pjesma biti hit. Veliki problem bilo je moje ime, ko će zapamtiti Miloša Jovića. Ja sam već smislio ime koje nije često, a melodično je i upečatljivo, i ne znajući da ću ikad snimiti ploču sa CBS. Tako sam postao Leo Martin.

“Sve je to deo biznisa, umjetničko ime je, u stvari, firma. Moja dokumenta i dalje se vode na Miloš Jović. Kao Leo Martin krenuo sam na veliku evropsku turneju sa tadašnjim svjetskim zvijezdama Mirej Matje, Tomom Džonsom, Inglbertom Hamperdinkom. Nastupao sam i sa Adamom, Antoanom. Oni su bili zvijezde, ja sam blejao pored njih, ali sam pjevao i svi su mi govorili da je preda mnom budućnost. Mnogo sam naučio od njih.

Toma Džonsa upoznao sam u ekskluzivnom lokalu u Beču, zvali su ga Tigar iz Velsa, a mene Lav iz Beograda. Pjevao sam njegove pjesme, a on moje nije znao. Pio sam šampanjac, a on pivo, sto je bio pretrpan flašama popijenog pića, a njegov menadžer bio je očajan. Bila je to luda noć, djevojke su reagovale, ali i publika. Na Zapadu je sve u drugom planu osim novca, jedno veliko iscrpljujuće cijeđenje. Nisam htio da se maltretiram, bilo mi je lijepo u mojoj zemlji i vratio sam se 9. februara 1969. Nikada nisam zažalio zbog povratka, nisam ni pogriješio, naprotiv, moje ime je već bilo poznato kao ime našeg čovjeka koji pjeva na engleskom, što mi je puno pomoglo da nastavim karijeru. (Naj portal)