Pratite nas

Sudbine

Čovjek heroj: HIDO CIJEL ŽIVOT HODA NA RUKAMA, JER SU MU OBJE NOGE AMPUTIRANE

Published

on

Hidu Pljakića iz udaljenog sela Vrapče kod Tutina život nije mazio, ali ovaj hrabri čovjek ponosno se iz svih nedaća izdigao kao pobjednik. Hido je najbolji primjer pobjede nad samim sobom i svojim hendikepom.

“Bila je to zima 1982. kad sam imao 16 godina. Krenuo sam u školu po smetovima i snijegu, u daljini sam vidio krov škole, ali do nje nikako nisam stizao. To mi je bio prvi put da zakasnim u školu. Osjetio sam neku toplotu kroz čitavo tijelo i zaspao u snijegu. Tako su me pronašli đaci u snježnim nanosima, ni sam ne znam koliko vremena sam tu proveo, ali su stigli da me spase – započinje priču Hido za RINU.

Nakon toga na nogama su počele da mu se otvaraju rane, a poslije je uslijedila amputacija jedne, pa i druge noge. Između dvije operacije oženio se Bajramkom i dobio kćerku, a poslije nekoliko godina i drugu. Tad se po prvi put uplašio svog hendikepa.

“Bio sam u strahu kako ću prehraniti porodicu, nisam znao šta da radim. Ali, nisam imao vremena da očajavam, morao sam da prehranim porodicu. Supruzi sam jedno jutro rekao da mi spremi svečano odijelo i košulju, našalio sam se da mi pripremi i cipele kako bih otišao na razgovor za posao. Od tada kao da sam dobio novu snagu- ispričao je Hido.

“Slijedeće jutro sam na rukama otišao do susjednog sela i radio. Nabrao sam dvije pune kante gljiva i tako zaradio prvi novac. Poslije toga sam redovno išao u berbu gljiva, ljekovitog bilja, cijepao drva i obarao stabla. Sve sam to radio samo sa dvije ruke, jer noge nemam. Ljudi u prvi mah nisu vjerovali da ću uspjeti, ali kasnije su svi to prihvatili – kaže ovaj čovjek heroj.

Zahvaljujući velikom humanitarcu iz Novog Pazara Hidu Muratoviću i novinaru Miru Nićiforoviću uz pomoć mnogih humanih ljudi ovom velikom borcu napravljena je kuća bliže magistralnom putu, jer toliko novca ipak nikad ne bi mogao da zaradi da to sebi obezbijedi. Kad su kćerke stasale i zasnovale svoje porodice, Hido i Bajramka su se preselili u stan u Novom Pazaru opet zahvaljujući velikim i humanim ljudima, za koji je ostalo samo još malo da se isplati do kraja.

“Moja Bajramka je isto invalid, ali je veliki borac i lavica. Kad vam život da tako veliko iskušenje ostaje vam samo da se borite za svoju djecu. Ja hodam na rukama, a ona uz pomoć hodalice. Bilo je teško i za mnoge nezamislivo, ali uspjeli smo. Bajramka bi uskoro trebalo da ide u Beograd na operaciju kako bi mogla konačno samostalno da hoda bez nje. Troškovi prevoza su ogromni, pa se nadamo da ćemo i to uskoro nekako riješiti da možemo da odemo – kaže Hido.

Najveća njihova sreća su im dvije kćerke i pet unučica. Kako kažu, njih kad vide ništa nam ne pada teško da urade, pa čak i ono nemoguće. Ovaj junak iz Tutina upravo je to i učinio – hodao na rukama kako bi prehranio porodicu. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending