Komiški rogač ovih je dana dobio europsku zaštićenu oznaku, garanciju kvaliteta i autentičnosti. Ona će biti važan, ali ipak tek rijedak na ambalaži, iza kojeg stoje godine birokratije, decenije istorije i priča o čovjeku koji je svojom vizijom, radom i upornošću oživio tradiciju svoje porodice, Komiže i Visa.
Osnivač Udruge Komiški rogač, koja je pokrenula postupak dobijanja ove vrijedne oznake, Komižanin Nebojša Božanić podijelio je svoje veliko znanje o ovom voću koje je uspio spasiti od zaborava i ispričao nam što je sve bilo potrebno učiniti da bi komiški rogač postao Komiški rogač.
“Vis je rogač,” započinje naš sugovornik odgovorom na nepostavljeno pitanje. “I Komiža je rogač. Identitet Komiže čine prvo riba, srdela, pa onda podjednako loza i rogač.” Mnoge viške ljekare, profesore, intelektualce i druge uvažene članove društva odškolovao je rogač.
I Božanićevi su se preci oduvijek bavili rogačem, vijekovima. Otac mu je bio poljoprivrednik, majka domaćica. U ono doba Jugoslavija je poticala industriju, pa su mnogi poljoprivrednici bili opterećeni porezima, pa su se skoro i Božanići odselili u Ameriku, kao i mnogi s otoka. “Na sreću, stigli smo samo do Splita”, kaže.
Nakon školovanja, 1989., Božanić se odlučio vratiti na ostrvo. Bavio se trgovinom, ali kako kaže, taj ga je rogač stalno golicao. Počelo je tako što je negdje vidio da se prodaje rogač iz Španije koji je mljeven u Holandiji. Suludo! – Zašto ne prodajete domaći rogač? upitao je. – Jer ga nema, glasio je odgovor.
Božanićevi porodični nasadi nalaze se na zapadnom dijelu ostrva, u bajkovitoj uvali Perna. Njegova je porodica imala velike površine pod rogačem i krenuo je u obnovu poljoprivrednoga imanja. Odlučio je napraviti koji korak više pa je uzgoj od početka bio ekološki.
Za njegov su se rogač zainteresovali iz Ministarstva poljoprivrede i uvjerili ga da se prijavi na takmičenje zahvaljujući kojem je ušao u poznati lanac trgovina koje drže i zdravu hranu. Onda ga je Ranko Tadić, vlasnik nadzorne stanice koja kontroliše proizvodnju uvjerila da imaju iznimno kvalitetan proizvod – i tako je započeo dug i mukotrpan proces za dobivanje oznake domaćeg porijekla i izvornosti.
“Rogač se ne može svugdje uzgajati,” objašnjava Božanić. Nema ga sjevernije od Zadra, a osim na Visu raste tek na nekim sjevernodalmatinskim ostrvima i oko Dubrovnika. Ne može rasti na nadmorskoj visini većoj od 160 metara… Zapravo, može, ali tada daje plod loše kvalitete. Osjetljiv je na hladnoću i vjetar pa je komiška uvala idealna je za njegov uzgoj.
“Znanjem naših predaka i selekcijom, dobijena je ova priznata sorta komiški rogač. To bi trebalo iskoristiti, rekao sam si i prijavio se za na takmičenje za sredstva EU, dobio ih i krenuo u taj dugotrajan i mukotrpan proces dobijanja oznake zaštićenog domaćeg porijekla.”
Prvo su dobili nacionalnu oznaku, a onda je krenuo u proces dobijanja i ove europske. Trebalo je upornosti “do boli”, čitav je proces trajao gotovo devet godina, i, ističe Božanić, ne bi bilo moguće to sve ostvariti bez pomoći Ministarstva poljoprivrede, posebno Borisa Goluba i Patricije Hegedušić, savjeta Ranka Tadića, i stručnih i upornih ljudi koji nisu odustajali, prije svega Dore Sahini-Vitez i Veni Marinković.
Zbog postupka dobivanja europske oznake morao je otvoriti udrugu. Udruga Komiški rogač ima minimalan broj članova kako bi se moglo brzo odlučivati. U udruzi je i Poljoprivredna zadruga Komiža koja postoji 120 godina i vrlo je važna za preradu i distribuciju rogača.
“Ta oznaka znači puno, ali i ne znači ako je ne znate iskoristiti… Mi smo, naime, u specifikaciji komiškog rogača koji se lokalno naziva i veliki ili tusti, naveli da se proizvodnja, prerada, pakiranje i distribucija vrše isključivo na Visu.”
Učinili su to kako bi zaštitili sada već prepoznati brend i izbjegli da netko “pokupi ljetinu” i prerađuje i pakuje proizvod drugdje. “Nismo nikoga time isključili. Dapače, neka dođu živjeti na Vis i ovdje otvore pogon.“ Nada se da će i Višani koji imaju nasade rogača učlaniti i koristiti ovu oznaku, što mogu ako ispunjavaju uslove iz specifikacije.
“Teško je na Visu boriti se protiv šetetočina. Ne onih prirodnih, nema puno prirodnih štetočina koji ugrožavaju rogač. Najveća mu je prijetnja – turizam.” Objašnjava nam da rogač voli padine s puno sunca, “voli i lijep pogled”, smije se. “A to vole i turisti. Rogač ne može postići cijenu dnevnog najma apartmana i zato su mnoga stabla i čitavi nasadi uništeni prenamjenom poljoprivrednog zemljišta u građevinsko i širenjem turističkih zona. Ali turizam je privremen na ostrvu, može nestati u danu, to su nam pokazali rat i sad covid. A rogač je tu više od dvije hiljade godina.”
Do prije prije 60 godina turizam je po važnosti bio tek treća ili četvrta grana gospodarstva, dok je, primjerice, kako je zabilježio povjesničar Grga Novak 1847. godine ostvareni prihod od rogača bio veći nego cjelokupni prihod od ribarstva na ostrvu Visu.
Najstariji stanovnik Mediterana
Rogač je vrlo hranjivo voće, spasio je ljude od gladi više puta kroz povijest. “Rogač je toliko hranjiv da mjesecima možete jesti samo njega“, govori nam sa zanosom. Legenda kaže da ga Ivan Krstitelj jeo 40 dana u pustinji, zato ga Nijemci zovu Johannisbrot – Ivanov kruh.
U prehrani se koristi hiljadama godina. “Feničani su rogačem hranili galijote, kako bi bili zdravi, snažni i izdržljivi, a i komiški je rogač u teškim vremenima, kada je nedostajalo hrane, spašavao ljude” saznajemo. Za Drugog svjetskog rata, rogač je prehranio i otočno, kao i brojno doseljeno stanovništvo u izbjeglištvu. Spominje se i u Talmudu, Starom i Novom zavjetu.
Mislilo se da potiče iz Male Azije, pa iz Perzije, pa je genetika dokazala da je zapravo iz Egipta, s Gornjeg Nila, iz Sudana. U Egiptu se spominje prije šest hiljada godina. Lako se skladišti, a vrlo je hranjiv: možete jesti samo 3 rogača dnevno i spriječit ćete kolaps organizma. Iz Egipta je došao u Perziju pa u Malu Aziju, pa su ga Feničani prenijeli Mediteranom.
Od njih su ga preuzeli Grci, koji su ga i donijeli na Vis. U Komiži postoje stabla starija od tisuću godina koja još uvijek daju plod. Od Grka su ga preuzeli Rimljani pa od njih Mlečani. U njihovo je vrijeme bio toliko važan da je postojao poseban zakon o sadnji i uzgoju, pa je čak i uvjet za ženidbu bila sadnja rogača. U antičko vrijeme sjemenke rogača služile su kao mjerna jedinica – karat (grč. keratión, arap. quirat – rogač), zahvaljujući fenomenu da masa jedne sjemenke uvijek iznosi 0,18 grama.
„Sjeme našeg komiškog rogača pohranjeno je u banku sjemena. Plod komiškog rogača izdašniji je nego drugi.“ Španjolska, na primjer, koja je najveći svjetski proizvođač rogača, ima sorte s lošim plodom, pa se tamo uzgaja zbog sjemena koji se koristi u kemijskoj, farmaceutskoj i prehrambenoj industriji. Rogač je, naime, i prirodni konzervans.
“Komiški pak rogač ima dobra svojstva za konzumaciju – zato smo ga, na kraju, i mogli zaštititi. Ima veliki udio šećera, više od 40 posto, bjelančevina, vitamina, kalcija dvostruko više od mlijeka. Dobar je za želučane tegobe i obnovu crijevne flore, u Komiži se tako od davnina davao djeci kad bi imala proljev, a dobar je i za grlobolju. Možda ne biste rekli, ali rogač je odličan i za brzopotezno rješavanje onih koji vam svojim zapitkivanjima pomalo idu na živce, jer se na Visu svih tisuću zašto ili kako oni kažu “zoc”, mogu odgovoriti kratkim odgovorom: “Zoc? Za rogoc!”
U Dubrovniku se za koledavanja pjeva “Dajte nama šaku rogača, da nam grla budu jača”. Stavlja se i u kolače, može zamijeniti šećer i često mu se tepa da je „čokolada koja raste na stablu”, piše punkufer.
Stablo rogača silno je izdržljivo, otporno je čak i na požare, a može se posjeći do zemlje i ono će opet izrasti. “Zato sam siguran da će rogač nadživjeti sve neprijatelje s kojima se danas bori”, zaključuje uz šalu Božanić. (Naj portal)
