Pratite nas

Sudbine

Cijela porodica u biznisu: IZ VISOČKE „SEHARE“ PAPUČE PUTUJU ŠIROM SVIJETA

Published

on

U srcu Bosne i Hercegovine, gdje se susreću bogata historija i duboko usađena tradicija, stoljećima traje umijeće koje je postalo sinonim za izdržljivost, kreativnost i autentičnost – papučarstvo. Vjeruje se da sve dok postoji Bosna i Hercegovina, tako dugo će i zanat papučarstva ostati živ.

Donosimo vam priču o ručno izrađenim papučama koje putuju iz male radionice na visočkom Kraljevcu u svijet, donoseći sa sobom nasljeđe jednog naroda i dušu jednog kraja.

U razgovoru s vlasnikom papučarske radnje “Sehara” Nihadom Zubićem iz Visokog, svjedočili smo ne samo talentu jednog majstora, već i ljubavi prema tradiciji koja se prenosi s generacije na generaciju.

“Moj otac se krenuo ovim baviti 80-tih godina. Mi smo malo pomagali, malo nismo i krenuli smo tako. Od moje majke babo se bavio opancima, u to vrijeme su radili se opanci, i to je tako ostalo. Ja sam prije 5-6 godina se bavim aktivno za rad papuča. Imam sina koji mi pomaže i pretpostavljam, ali ne znam hoće li ili neće, ali daje signale”, kaže za ITV Zemlja i ljudi.

Kako bi pratili savremene trendove kaže kako ima i one koje su moderno izrađene, koje traže mlađe generacije.

“Imamo mi papuče koje radimo za mlađe, imam kćerku koja je mlađa ta generacija i kaže nam trebalo bi ovo, trebalo bi ono i mi radimo to. Ja vama mogu pokazati papuče za mlađe s tim da je naša tradicionalna naša papuča vez. Kupuju je i mladi i stari. Imamo mi papuču i za van, za mlađe, za unutra, krznenu… sve su to papuče za generacije što se kaže od 7 do 77.”

Njegove ručno izrađene papuče nisu samo obuća; one su čuvari priča i baštine. Nihadova strast i vještina prepoznate su širom svijeta, jer cijeli svijet je naučio cijeniti ovu posebnu vrstu umijeća.

U njegovoj radionici uglavnom nastaju papuče, muške papuče, ženske krznene, ženske pape krznene i posebne baletanke koje možete samo kupiti u ovoj radnji.

Sve to najviše kupuju građani cijele Bosne i Hercegovine ali papuče su slali u Australiju, SAD, Austriju, Njemačku, Norvešku, Dansku, Švedsku…

Uglavnom je najveća potražnja za vez, to je kod njega papuča broj 1.

“U papuči koje radimo je 95 posto koža, radimo vez na plišu. Sve ostalo je koža i džon gumeni. Ovo je papuča vrlo kvalitetna, radi se od najboljeg materijala – kože – pojašnjava Zubić”.

Uz povremeni rad s ocem koji je počeo ovaj zanat 80-tih godina sa opancima, koji su bili cijenjeni u to vrijeme, naučio je zanat i danas radi isti posao uz pomoć sina ali i cijele porodice.

“Otac je započeo ovo sve i još uvijek radi i pomaže. Moja majka isto pokaže, moja žena radi ove perlice, mi to kažemo “diketi se” po starinski. Kćerka je na reklamama, na društvenim mrežama a sin je trenutno u pripremi zbog škole”.

U ovom poslu kaže da izazova uvijek ima i da dok je izazova u poslu to je dobro.

“Ima još po gradu obućara, ima malo više prepodavaca i malo je njih koji proizvode. Za državu šta da kažem? Mi ćemo se boriti, ja nemam gdje drugo, ovo je moj zanat i moj posao i ja ću se boriti”, kazao je za ITV Zemlja i ljudi Nihad Zubić. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending