Četiri sobe gospođe Safije
Zabranjena ljubav begovice Safije i austrijskog grofa Johana pretočena je u sarajevsku legendu na prijelazu iz Turskog carstva u Austrougarsku.
Nježan cvjetak
Ahmed–bega Magbulija kćerka, Safija, bješe po ljepoti nadaleko pričana uz kahve mladih begova, po sijelima Saraj djevojaka. Svi su znali i gledali Safiju. A ona, kao da je znala. Svaki dan bi oblačila košulje od tankog svilenog beza ističući svoje grudi, a zlatom vezenim fermenima iznad struka pokazivala bi svoj stas. Sve bi zakitila svojim bijelim osmijehom pozdravljajući znane njoj drage. A ona opet, kao nježan cvijetak na žarkom suncu…
Voljela je niz staru kaldrmu kroz Baščaršiju proći u sedefli nanulama da bi otišla naučiti svirati klavir. Mnogi su joj zamjerili na nauk koji ide. Novi vakat nisu mnogi razumjeli. Stare su Sarajlije utonule u stari zeman, zaneseni nadom da će vratiti ta vremena. Samo su neki bili svjesni da prijelaz donosi suštinske promjene. Takva je bila i Ahmed-bega jedinica, Safija.
Bješe takva i kada Austrijanci uđoše u šeher njen diveći joj se, a ona njima. Poželi nositi haljine duge do zemlje i šešire velike ukrašene cvijećem bijelijem. Pođe na nauk ići kod grofice poznate i veoma ugledne što klavir lijepo sviraše. Svoj glas pun sevdaha veoma brzo nauči koristiti i uz mile zvuke tog stranog instrumenta. K'o da znade šta joj novi vakat i zeman spremaše. K'o da znade…
Tako jednom idući Sarajem ugleda njega. Vitak i visok. Zlaćane kose i plavih očiju. Crnog odijela i muškog lijepog lica. Znala je da je to bio baron Von Herberstein… Sa njim bijahu dvije dame od kojih ljepše ne vidje. Poslije tek saznade da bjehu to sestre njegove.
Voljela je Split
Safija ih upozna i postade sa njima velika druga. I s njim se upozna. A kako je samo gledaše… i tada ona znade…
Akšami prolaziše, ljudi ostajaše isti, ali izvori vodeni pođoše novu priču pisati. Proba Safija i haljine i šešire. Ugleda i doživi novi neki svijet. Bi joj drag taj svijet i htjede mu se prikrasti. A njoj neko drugi. Htjede je već od prvog trenutka pored sebe. Još od prvog sna, još od prve minute s njom pođe da voli. Znao je da je zavolio. Volio je beg-hanumu Safiju, begovu kćerku.
Na vrelo se zada poći gdje sa sestricama Safija lice umivaše. Bješe ljepša nego čitav ovozemaljski svijet.
“Već mjesec dana te gledam i pratim tvoju sjenu koja me pored ovog sunca i u snovima peče. Dozvah te u svojim snovima i svojom te nazvah! Niti grob, niti život ovdje ti predodređen nije. Idemo tamo daleko od nas, daleko od svega.”
Oca izgubi, majka umrije od bola, Safija ode u tuđi svijet. Kazivaše kujundžije da nikada veće ljubavi, a grješnije ne bi. Od prkosa i dokaza ljubavi sagradi se rajska kuća na zemlji u kojoj iznikoše četiri sobe, a svaka živim zlatom i srebrom posuta.
“Govorilo se”, pričaše cijeli Kujundžiluk, “kako je begovica sa grofom dolazila jednom. Niko je ne vidje…”
Zabranjene ljubavi, kakva je bila austrijskog grofa Johana Von Herbersteina i sarajevske begovice Safije s početka prošlog stoljeća besmrtne su. Dolazili su iz dva različita svijeta, ali njihova je ljubav bila toliko čista, jaka da je ni kletve oca Ahmet-bega zaustaviti nisu mogle.
U jednom od pisama koje je, za vrijeme kratke razdvojenosti od Beča i ljubavi svog života, pisala prijateljici nakon što je – nakon duge tri godine prvi put došla u mjesto svojih sjećanja, stoji:
Baklava i burek
“Vratila sam se u Sarajevo, koje sam zamislila kao tačku u prošlosti iz koje nikada ne moram odlaziti. Povratak je konačni čin prisjećanja, nakon njega se ne može dalje unazad i za nagradu stižemo u sadašnjost. Sadašnjost za mene boravi u Sarajevu, u ovoj kući i za ovim stolom, da bih mogla da se orijentiram i da bih mogla negdje boraviti u njoj. Pišem iz Sarajeva, iz ulice Čekaluša, iz kuće koja ima četiri sobe, koje punim svojim sjećanjima. Proljeće je i dvije srgaste mačke sjede na drvetu u bašči. Između njih je tačka koja označava geografski centar sadašnjosti.”
I tako, unatoč svim različitostima svjetova iz kojih dolaziše, begovica postade grofica Von Herberstein.
Dijelili su njih dvoje mnoge strasti, za putovanjima, hranom i muzikom.
Odlazila je Safija iz svoje prelijepe kuće smještene u ulici Čekaluša u mirnom dijelu Sarajeva često u Beč, u zagrljaj svom voljenom Johanu. I vraćala se, i odlazila.
Voljela je svratiti u Split, koji je baš kao i njen Johan uzeo joj srce. Omiljena i najdraža destinacija zaljubljenom paru bio je hotel Park. Nekada je dolazila sama, kada je grof bio na jednom od čestih službenih putovanja, te iznova proživljavala svaki trenutak proveden sa svojim voljenim.
Od Beča do Sarajeva dug je put, te su grof i grofica imali običaja svratiti i odmoriti se u omiljenom hotelu. Safija, koja je činila sve da svom voljenom uljepša svaki dan i da svaki dan bude drugačiji, odlučila je pripremiti iznenađenje.
Spajali su njih dvoje i ljubav jednog prema drugome, spajala ih je ljubav prema avanturama, spajala ih je ljubav prema Splitu, spajala ih je ljubav prema ukusnim morskim specijalitetima ovog krasnog hotela.
Znala je Safija da je njen voljeni zaljubljujući se u nju – sarajevsku begovicu, zavolio i sofru koju su pripremali u njenoj kući u ulici Čekaluša.
Poslala je, tako, begovica krišom da Johan ne sazna, pismo svom ličnom kuharu 15. marta 1922. godine. Poručila mu je da u petak 31. marta dođe iz Sarajeva u Split, te da kuhare u hotelu Park poduči nabrzinu kako se priprema baklava, kako se priprema burek.
Sve to radila je iz ljubavi prema Johanu. Austrijski grof je bio oduševljen bosanskom kuhinjom, a Safija je znala da je njen lični kuhar vrhunski majstor koji je neće iznevjeriti.
Napisala je svojim krasnopisom na žućkastom papiru poruku:
“Dragi moj i omiljeni kuharu, ti koji od brašna, oraha, šećera praviš najbolje baklave na svijetu, ti koji od brašna, mesa, luka i mirišljavih začina praviš najbolji burek na svijetu, budi u Splitu 31. marta i poduči naše drage prijatelje u hotelu Park kako se prave ukusna bosanskohercegovačka jela.
Druga dimenzija
Potrudi se da i prava bosanska kafa bude poslužena, ona u džezvicama. Znaš da moj voljeni Johan najviše voli da je pije. I pripremi sa našim splitskim prijateljima večer za nezaborav.
Pripremi nam i onih naših vina. Znaš da Johan voli pred spavanje popiti čašu crnog hercegovačkog, po tvom izboru. I da, za kraj molim te, neka nam dok pada noć nad našim lijepim Splitom svira naš band Barimatango. Ti koji razumiješ moju ljubav prema Johanu, prema Splitu, znaš da kada nestane tema za razgovor uvijek se može pričati o hrani, jer hrana je jedna od ljubavi koja nas spaja.
Do skorog viđenja u Splitu pozdravlja te srdačno tvoja grofica Von Herberstein”.
U Safijinoj kući koja je simbol ljubavi, ljepote i prkosa otvoren je restoran “Četiri sobe gospođe Safije“. Kuća je izgrađena davne 1910. godine, a arhitektonskom konstrukcijom u orijentalnom stilu i interijerima ukrašenim rezbarijama i predmetima unikatne vrijednosti, vraća nas u period austrougarske vladavine.
Svaka soba, iako sada namjenskog stila, nastavlja priču, stvarajući osjećaj putovanja kroz druge dimenzije i čini da se osjećamo kao akteri tog davnog vremena.
(Tekst: Andrea Andričević; Mina Bašić; Grad na Miljacki za svu raju i cijeli svijet/FB; MS)
