Na današnji dan, 6. novembra, navršava se četiri godine od smrti velikana narodne muzike Marinka Rokvića (1954–2021).
Njegov sin Nikola se prisjetio oca na najljepši mogući način – pjesmom koja nosi snažnu poruku o životu i prolaznosti.
„Zato živi, al sasvim!“ – stihovi su koji danas odzvanjaju jače nego ikad.
U njima se ogleda Marinkova životna filozofija: živjeti punim plućima, iskreno i strastveno. Njegov sin je kroz ovu pjesmu odao počast ocu, ističući da je Marinko do posljednjeg dana bio čovjek koji je „išao, nikad stajao“.
Marinko Rokvić, jedan od najvoljenijih pjevača bivše Jugoslavije, ostavio je neizbrisiv trag pjesmama koje su postale dio naših života.
I četiri godine nakon njegove smrti, njegova muzika i duh i dalje žive – u njegovim sinovima, u njegovim pjesmama i u svima koji ga pamte sa osmijehom i suzom u oku.
I ja sam živeo tako.
Za pola veka samo
stoleća sam obišao.
Priznajem: pomalo luckast.
Ponekad naopak.
Al nikad nisam stajao.
Večno sam išao.
Išao…
Ako ti jave: umro sam,
evo šta će to biti.
Hiljade šarenih riba
lepršaće mi kroz oko.
I zemlja će me skriti.
I korov će me skriti.
A ja ću za to vreme
leteti negde visoko.
Upamti: nema granica,
već samo trenutnih granica…
27.1.1954-6.11.2021.
(Naj portal)
Pročitajte još:
Marinko Rokvić je predosjetio kraj: ‘TE NOĆI KADA UMREM’ JE POSLJEDNJA PJESMA KOJU JE SNIMIO
