Iako je bio jesenji dan, u Bugojnu se već osjećao dah zime. Ja i zima smo kao neki ljubavni par iz davne prošlosti..

Voljeli smo se jako i strastveno.. Ta je romansa trajala do kraja ljeta 2002. godine.. Tad sam počeo da intenzivno putujem.. Što sam duže putovao sve manje sam volio zimu.. Snijeg i led pod točkovima nisu nešto čemu bi se musafir obradovao, zar ne? Uglavnom, nakon sedamnaest godina putovanja nas dvoje, ja i zima, ne možemo se očima gledati.. Iskren da budem, ne volim ni ljeto.. Ali zato mnogo volim proljeće i jesen..

Ta su godišnja doba prijatelji musafira.. Helem nejse.. Presjedam u Bugojnu. To presjedanje nekad i prisjedne. “Zagrebački” će možda doći na vrijeme, dakle u 19,00 sati, ili će doći oko 19,30, ili možda oko 20,00, ili možda neće doći nikako.. Ništa.. Odloži ruksak na klupu, sjedi i čekaj.. Prošaram malo po facebooku, malo po novinama i onda igram šaha.. Da, šaha.. Old school.. Nisam od onih koji igraju ove moderne igrice na telefonu..

Uglavnom, osim što volim igrati šah, telefon je spas ako želiš izbjeći komunikaciju s putnicima na autobusnoj stanici.. A ja to jako želim. Na poslu za dvanaest sati smjene imam toliko “komunikacije” s ljudima da mi može doteći za mjesec dana.

Te septembarske noći autobus je već kasnio četrdeset i pet minuta pa sam već gubio 0:1 od korejskog šahovskog velemajstora po imenu “Samsung Galaxy J6”. Na klupi, na peronu 6, pored mene je sjedila samo jedna žena, po izgledu bih rekao u kasnim šezdesetim, oniža, optimist bi rekao “ugodno popunjena”.. Nosila je sivi kaput koji je, čini mi se, bio prikladniji za januar ili februar.. I svako par minuta je duboko udisala i otpuhivala zrak.. Kad joj je u jednom trenutku zazvonio telefon, ubrzo sam saznao i za razlog teških uzdisaja.

Onome ko ju je pozvao dramatičnim glasom je objašnjavala kako joj je u jednoj velikoj trgovini u Bugojnu ukraden novčanik.. Govorila je kako su radnici trgovine na kamerama otkrili lopova i kako je sve prijavljeno policiji, i kako je u novčaniku bila lična karta, sto pedeset maraka, ček od mirovine i Ivanova slika iz vrtića.
Pretpostavljam da ju je taj njen sagovornik onda upitao ima li novca kod sebe, jer je rekla: –

“Imam šest maraka u kovanicama koje su mi bile u džepu, a karta do Tomislavgrada je jedanaest maraka. Zamoliću vozača da me primi. Valjda me neće ostaviti ovdje na peronu?”

Kad je završila razgovor spremila je telefon u džep i ponovo duboko uzdahnula. Neugodnu dvominutnu tišinu nakon telefonskog razgovora prekinula je škripa kočnica na cesti pored autobusle stanice, a onda i tup udarac i stravično pseće cviljenje i zavijanje.. Žena je skočila s klupe kao oparena i potrčala prema cesti..

Nakon par minuta donijela je do klupe crnog psa, očigledno lutalicu, kojem je zadnja desna noga bila nekako neprirodno povijena naprijed.. Cvilio je toliko da su me zabolili bubnjići u uhu.. Žena je sjela na klupu, položila psa u krilo, brzo je iz torbe izvadila nekakav duguljasti češalj i veliku gazu.. Cijelo vrijeme je riječima smirivala i tješila psa.. Poderala je gazu na nekoliko tankih traka, zatim je ispravila pseću nogu, što je on propratio još jačim cviljenjem, a onda je uz nogu prislonila onaj češalj i zamotala to trakama od gaze..

Pas je nakon par minuta prestao cviliti.. Kad ga je pustila othramao je u mrak ne osljanjajući se nikako na onu zamotanu nogu.. Gospođa je, gledajući za njim, još jednom teško uzdahnula.. Bio sam oduševljen tim njenim humanim i brižnim činom, a u isto vrijeme i šokiran pribranošću s kojom je sve to obavila..

Tako nešto ne može uraditi loša osoba.. Ova žena sigurno ima dobru dušu.. Sigurno.. Spremio sam telefon u džep. “Korejac” mi je ionako pripremao još jedan mat. Pogledao sam je. Gledala je u mrak ispred perona, a na lijevom obrazu joj se caklila suza..

Ovaj dan je očigledno bio pretežak za ovu dobrodušnu ženu.. Baš pretežak.. Instiktivno sam posegao u džep i izvadio novčanik..

“Gospođo, oprostite, nemojte se naljutiti, slučajno sam čuo vaš telefonski razgovor, molim vas uzmite ovo.. Pružio sam joj kovanicu od pet maraka. Toliko joj je novca falilo za autobusku kartu.

Pogledala me je i osmjehnula se.

“Hvala vam, baš ste ljubazni, ali ja ne znam kako ću vam to vratiti.

“Nećete mi ni vratiti. To vam ionako nisam dao ja. To vam je Neko (naglasio sam ovu riječ) samo poslao po meni. To je u stvari vaš novac. Nečim ste ga vjerovatno zaslužili..

Nasmješila se i zatim uzela kovanicu zahvaljujući se još nekoliko puta..

Dok smo čekali autobus ispričala mi je kako joj je ukraden novčanik i kako ima prijateljicu, koja radi tu na autobuskoj stanici, od koje je mislila pozajmiti novac za kartu ali, kako nevolja nikad ne dolazi sama, prijateljica je danas slobodna i nije uopće u Bugojnu.

A onda je konačno stigao autobus.. Lijepe i prilično tople oktobarske večeri, dvadesetak dana kasnije, stigao sam oko 18:50 sati na peron 6. Nije bilo nikoga.. Spustio sam ruksak na klupu i zapalio cigaretu.. (Naj portal)