Pratite nas

Sudbine

Bolna životna priča Gordane Lazarević: RODITELJI JE OSTAVILI U ŠUMI, MAĆEHIN SIN JE TUKAO

Published

on

Popularna Gordana Lazarević zadovoljna je svojim estradnim uspjesima, ali malo ko zna da joj u početku nije bilo lako. Njeno djetinjstvo nije bilo nimalo lako, a jedan od najtežih trenutaka u životu joj je onaj kada je njena majka poginula, kao i kada je sa ocem i maćehom otišla da živi u Beograd gdje je svakodnevno dobijala batine.

Goca se jednom prilikom prisetila kako je došlo do stravične nesreće i objasnila da je majka otišla kako ne bi izgubila svoju ljubav i da pjevačicu i njenog brata nije vidjela dvije godine, te da ih je ostavila kod jednog čovjeka u šumi.

“Dok nisam počela da živim samostalno, namučila sam se mnogo. Sve je bilo surovo. Mama i tata su trbuhom za kruhom otišli u inostranstvo. Ostavili su mene i brata kod strica i strine. Onda je i strina morala da ide da radi, pa je ostavila mene i brata u kući u šumi sa jednim neuglednim čovjekom da nas čuva. Nije se presvlačio po deset dana. Mi smo preko nedjelje mazali pašteticu i margarin na hljeb. Nismo znali ništa drugo. Dok strina ne dođe. Otud i moj gastritis, koji vučem od ranog djetinjstva. Moram da kažem da nikada nismo bili gladni. Čokoladu smo kupovali jednom mjesečno, onu malu”, rekla je.
Kada su njeni roditelji riješili da se vrate iščekivajuća sreća se pretvorila u najveću bol.

“Mama nije mogla da izdrži bez nas, bila je mnogo tužna. Jedva je izmolila tatu da se vrate. U saobraćajnoj nesreći pri povratku je poginula. Nikada više je nisam vidjela. Uvijek sam poslije toga imala snove da se mama vraća. Decenijama sam je prizivala. To je bio proizvod moje mašte i prizivanja. Nekada sam je prepoznavala, a nekada ne. Tata se nakon toga nezvanično ženio nekoliko puta. To su bile neke žene koje su bile grube prema nama. Kada je jedna od njih došla, smislila sam srednju školu koja ne postoji nigdje u blizini da pobjegnem da ih ne gledam. Otišla sam u Beograd”, ispričala je Goca.

U Beogradu je živjela sa maćehom i njihovim sinom jedincem, te je priznala kako je on maltretirao i tukao.

“On je bio razmažen i svaki dan me je tukao. Nije volio što sam tu. Jednom, kada me je ozbiljno udario, vratila sam mu. Tada mi je njegova mama rekla da tražim drugu kuću. Spakovala sam stvari u kartonsku kutiju i pošla da tražim tetku. Znala sam samo da radi kod Liona u nekom bifeu. Jedva sam je našla. Od tog momenta sam živjela kod tetke Rade u jednoj čatmari”, bila je iskrena pjevačica. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending