Bokom Kotorskom, pa tako i Perastom davne 1813. godine šetali su vojnici Napoleona Bonaparte, nakon francuskog osvajanja ovog dijela primorja. Među njima je bio i mladi oficir Ante Slović, Dalmatinac sa ostrva Cres, koji nije ni slutio da će mu dolazak u ove krajeve promijeniti život iz korijena, da će tu pronaći ljubav svog života, zatim je nesretno izgubiti, a onda i vojničku uniformu zamijeniti odorom fratra.

Fatalni susret

Šetajući sa drugovima kroz Perast, mladi Ante je ugledao jednu od najljepših lokalnih djevojaka tog vremena – Katicu Kalfić. Odmah se zaljubio u nju.

Iako ne postoje precizna svjedočenja o ovom njihovom susretu, sudeći po događajima koji su se ubrzo odigrali, bila je to “ljubav na prvi pogled”. Ni Katica nije ostala ravnodušna na viđenog Dalmatinca, tako da su počeli da maštaju o zajedničkom životu, ali kada se rat završi.

Nisu ni slutili da će svi njihovi snovi biti prekinuti samo nekoliko dana poslije.

Narodi na okupiranim teritorijama odvajkada su pokušavali da se suprotstave neprijatelju. Ni stanovnici Perasta nisu po tome bili različiti. Jedna takva njihova “neposlušnost”, bila je gotovo beznačajna za ishod rata, ali fatalna za Anta i Katicu.

Naime, Peraštani su istakli okupatorsku zastavu na tvrđavi Sveti Križ. To je razbesnelo francuskog zapovjednika. Njegova vojska, koja je bila stacionirana na ostrvu Sveti Đorđe, preko puta grada, dobila je naređenje da zapuca iz topova na Perast. Prvo topovsko đule poljetelo je upravo “iz ruke” oficira Slovića. Odmah nakon njega Peraštani su digli bijelu zastavu i sve je okončano.

Sretan zbog brzog prekida vatre, Ante je požurio čamcem do obale kako bi vidio svoju voljenu Katicu, ali ga je tamo dočekala tišina. Njegova Katica je ležala mrtva. Saopšteno mu je da je stradala od jedinog plotuna koji je poletio prema Perastu… baš onog koji je on ispalio.

Jedini živi stanovnik “ostrva mrtvih”

Povorka sa posmrtnim ostacima Katice Kalfić krenula je čamcima ka ostrvu Sveti Đorđe, koje je pored imena sveca zaštitnika Kotora, često nazivano i “ostrvo smrti”, zato što su se na njemu nalazili grobovi mnogih Peraštana.

Svoj vječni mir na njemu je našla lijepa Katica, a Ante je tada odlučio da se više nikada od nje ne rastane. Zamonašio se i postao fra Frane, živio je u napuštenom samostanu, brinuo se o Katičinom grobu, donosio svježe cvijeće i svakodnevno palio svijeću. Upravo njen plamen je decenijama Peraštanima bio signal da je jedini stanovnik ovog ostrva i dalje među živima.

Godine su prolazile… Iako je došao kao vojnik okupatorske vojske i lično bio zaslužan za smrt jedne od omiljenih stanovnica Perasta, mještani su zavoljeli fra Frana, pa su mu tako i poklonili barku kojom se, u rijetkim prilikama, prevozio do grada kako bi pribavio potrepštine.

Kada jedno veče nije zasijala svijeća sa Katičinog groba, znali su da joj se pridružio u vječnosti.

Ujutru su odmah požurili ka ostrvu. Zatekli su fratra kako mrtav leži preko Katičinog groba, a u ruci drži papir na kom je pisalo: “Sahranite me pored nje, da budem bar mrtav s Katicom“.

Peraštani su, iz poštovanja, ispunili njegovu posljednju želju, a od tada se na ostrvu Sveti Ðorde, uz zid crkve, nalazi grob na kome nema zapisa. Iznad njega se uzdižu dva čempresa, koji se u visini spajaju. Tu počivaju peraški Romeo i Julija. (Naj portal)