Pratite nas

Sudbine

Bolna priča Ibrahima, kojem je supruga ostavila dvoje djece i otišla: LEGLI SMO ZAJEDNO NAVEČE, A UJUTRO JE NISAM ZATEKAO U KREVETU (Video)

Published

on

Jedna dirljica priča stiže iz Tuzle, a objavili su je na kanalu Zzabrada TV. Njen glavni junak je samohrani otac Ibrajim, koji u naselju Tušanj brine o svoje dvoje maloljetne djece. Kaže, bez ikakvog obrazloženja ih je napustila supruga. Samo je pokupila je svoje stvari i iznenada otišla, a da on nije primijetio ništa čudno kod nje ili da je bilo čim nagovještavala svoj odlazak.

Pokušao je da je vrati osam puta, ali kaže da ona to ne želi. Najteže mu pada to što ne pita za djecu niti je izrazila želju da ih vidi već četiri mjeseca.
„Da li se udala, da li nije, ne znam. To se desilo u februaru kada je otišla. Radim sve što mogu, koliko mogu, borim se za njih. Mlada je, ima 22 godine. Možda je htjela da se zabavlja, ne znam. Ranije je bilo sve u redu, ali se posljednjih 7-8 mjeseci sve okrenulo.

U braku smo četiri godine, radio sam u Hrvatskoj, pa smo se vratili u Bosnu, pa opet u Hrvatsku. Nigdje joj se ne sviđa. Od kada smo se vjenčali, stalno smo bili podstanari jer sam se odmah odselio od svojih roditelja, to joj nije odgovaralo – priča neutješni čovjek kroz suze pred kamerama YouTube kanala Tatabrada.tv.

Otkad je otišla osmi put, više je ne tražim. Pokušavao sam je vratiti nekoliko puta. Ona bi se vratila na 15 dana, a onda bi opet otišla. Onda bih nedjelju dana plakao za njom zajedno s djecom. Onda sam odlučio da je ne tražim više jer je tako mnogo teže, pogotovo djeci.
Nema stalni posao, radi sve što može, sve što stigne i sve što se nudi, a najveći izdatak je kirija koju mora platiti. Kaže da mu kolege i rodbina malo pomažu.

„I njeni su se bunili što je otišla, ali ja se više ne čujem s njima – kaže, dodajući da je odustao. Imao je malo dječjeg dodatka, ali i to će mu ukinuti dok ne dobije sudsku presudu da djeca pripadaju njemu.

Da bar nemam ove kirije, bilo bi mi malo lakše… Vrlo teška situacija, ali opet, šta ja znam… Kad dođem kući svojoj djeci, meni bude dobro. Oni su mi najvažniji u svemu i znam da moram ustati za njih i osigurati im – kaže kroz suze dok ih čvrsto grli i ne pušta iz naručja.

Radi osam do devet sati, nekad i više, ali sve što zaradi čuva za struju i kiriju. Kćerka će uskoro napuniti dvije godine, a sinčić nedavno tri. Divna, zdrava, dobra djeca. On sam radi, čisti, sprema, čuva ih, a kuća je uredna kao apoteka. Sve je čisto i na svom mjestu, soba puna igračaka, u kutu bijela kolijevka, posteljina bijela kao snijeg… Djeca su čista, lijepo obučena, ništa im ne nedostaje osim majke…

Na pitanje kako se sve to dogodilo, kako je otišla i da li je primijetio nešto, kaže da su to večer normalno razgovarali, nisu se svađali, ništa. Čak su razmišljali o tome da uzmu kredit…

„Bila je nedjelja kad je otišla. Djeca su spavala, a ja sam ustao oko 9 sati i vidio da nema njenog punjača, nje nema, nema ni njenih stvari… Ne mogu shvatiti tu ženu nikako, nešto je presječe i ode! Inače sam miran i povučen po prirodi, nisam problematičan, pokušavam da svima udovoljim osim sebi – prisjeća se jutra kad je nije zatekao u kući.

Što se djece tiče, kaže:

„Hvala Bogu, djeca su mi zdrava. Pokušao sam ih upisati u vrtić, ali nema slobodnih mjesta. Ne mogu dobiti mjesto nigdje – kaže i dodaje da je sada pronašao ženu koja ih čuva dok se ne vrati s posla, ali i to je privremeno jer je ona tu samo na određeno vrijeme, inače je komšinica…

Svake subote plaća 170 maraka, a zaradi 200-300, ali mora joj platiti jer je teško naći ženu koja će ih čuvati. Ta komšinica, kaže, više mu pomaže nego što uzima novac.

Na pitanje kako se snalazi sam s djecom kad je sve tako skupo, objašnjava:

“Dajem koliko mogu, bitno mi je samo da nisu gladni, a oni jedu, ne biraju… Mogu razumjeti da ne možeš biti s nekim, ali da odeš od djece kao da ne postoje, to ne razumijem… Ne pita jesu li gladni, žedni, treba li im nešto…”

„Djeca žele sok, čips, smoki, a ja nemam… Majke se sjeti kad gledaju crtani film, a kad pitaju za mamu, lažem da je otišla na posao ili da je u bolnici. Uvijek moram imati za kiriju, zimi ne može biti drugačije. Sve što zaradim, dam njima. Inače, ja sam moler, fasader, građevinac, sada radim na krovu… Radim gdje god ima posla, radim sve što je moguće – opisuje samohrani otac svoj život. (Naj portal)

Sudbine

Milenko Ignjatović (69) iz Šapca: KAKO SAM UZ POMOĆ KONJIČKOG SIRUPA TRAVARA MIRSADA KRNJIĆA ŠEĆER DOVEO U NORMALU!

Published

on

Milenko Ignjatović je 69-godišnji penzioner iz Šapca nekoliko godina je bolovao od šećerne bolesti tipa 1. Cijeli radni vijek je proveo u čuvenoj šabačkoj „Zorci“. Nije dugo uživao u penzionerskim danima, kada mu je na vrata „pokucala“ ova bolest.

„Preko 60 godina živiš potpuno zdrav, ne mareći kolika ti je glukoza u krvi, koliko ugljikohidrata ćeš unijeti, koliko čega pojesti… I onda svijet ti se sruši. Priznam, nije bilo prijatno dobiti tu dijagnozu, a dobio sam je 2020. godine – započinje priču Milenko.

Prvi medicinski nalazi su pokazivali vrijednost šećera 15 jedinica. Dobio je farmakološku terapiju: „Gluformin“ 500, kojeg je uzimao ujutro i naveče, te „Diaprel“ (po pola tablete ujutro). Uz sve to dobio je savjete o strogim režimima ishrane, te preporuke da se bavi fizičkim aktivnostima. I da živi disciplinovan život.

„Tu terapiju sam koristio oko dvije godine. Pazio sam na ishranu. Istovremeno, koristio sam sve moguće biljne preparate, čajeve i mješavine, koji su se nudili u biljnim apotekama ili na internetu za pomoć u liječenju kod dijabetesa. Nikakve koristi od njih nije bilo, sve je prevara – nastavlja naš sagovornik.

Iako je bio naučio da živi s bolešću, on nije prestajao da traga za lijekom.

„Ja sam redovno uzimao tablete, bukvalno sam gladovao, ali sam uspijevao održavati vrijednosti šećera u normali. Ipak, nije lako živjeti s takvom dijagnozom i stalnim strahom da šećer ne „podivlja“. Zato sam tragao za rezervnim varijantama…“

Na društvenim mrežama je naišao na priču o travaru Mirsadu Krnjiću iz Konjica. Vrlo brzo su stupili u kontakt. U cijelu priču se uključuju doktor Mišo Vučković i nutricionista Ana Trkulja Vučković.

„Bilo je to krajem avgusta prošle godine. Uradio sam kompletne medicinske nalaze, poslao ih dr. Vučkoviću, te dobio sirup i čajeve. U početku sam uz Krnjićevu terapiju koristio i tablete, ali sam ih vremenom reducirao. Sjećam se, imam i zapisano, 6. septembra prošle godine sam prestao sa uzimanjem lijekova potpuno, a nastavio samo Konjićki sirup i čajeve“.

I tako je Milenko počeo da okreće novu stranicu života. Uz režim ishrane, po Aninim savjetima i gutljaje Krnjićevog sirupa i čajeve, a sve pod kontrolom doktora Miše Vučkovića, četiri mjeseca je čekao čarobne riječi, ali i da se fizički i psihički osjeća kao bivši „šećeraš“. Popio je ukupno četiri Krnjićeve terapije.

Svo to vrijeme redovno je kontrolisao vrijednosti šećera; one, naročito one jutarnje, nikada nisu prelazile pet jedinica. U njegov život su se vraćale snaga, energija, vedrina… Kazali su mu da mu više nije potreban Krnjićev sirup, ali da može ponekad popiti njegov čaj. I još su rekli da može pojesti što god poželi, ali u granicama umjerenosti.

„Volim kolače, a nisam ih jeo nekoliko godina. Od februara ove godine sam ih počeo jesti. Pojedem i parče torte, popijem čašu crnog vina. Uglavnom, ja sada uživam i u kuhinji. Ali šećer „ne divlja“ – kazuje Milenko.

Iako više ne uzima nikakvu terapiju, Milenko redovno odlazi na medicinske kontrole. Kaže, prije nekoliko dana je radio kontrolu tromjesečnog šećera. Rezultati su sjajni, vrijednost je 5,9 jedinica.

„Moja doktorica je oduševljena. Sve sam radio uz njeno znanje. I nju je zanimalo šta će se desiti. Nakon sjajnih nalaza počela se interesovati za Krnjića.

Sve to što se u njegovom životu izdešavalo u vezi šećerne bolesti, Milenko kaže da se nije događalo slučajno. Sudbina mu je namijenila bolest, ali Božijom voljom ga je uputila tamo gdje ima lijeka. U Konjic, odnosno u Beograd. On je danas aktivan i u FB grupi „BILJEM PROTIV ŠEĆERNE BOLESTI“. Želi da svoja zlata vrijedna iskustva podijeli sa svim ljudima kojima je sudbina poslasla dijabetes.

„Ja želim samo da se zna istina. Ne pada mi na pamet da nekoga hvalim, a da to nije istina. Krnjićeva terapija za liječenje dijabetesa meni je preporodila gušteraču, a šećer normalitirala – kaže na kraju Milenko Ignjatović.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061  383 325. Pozivni za BiH je 00387. (E. Milić/Naj portal)

 

 

 

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending