Pratite nas

Sudbine

Bolna ispovijest Dine (64) koja je zbog ponosa izgubila najveću ljubav: 40 GODINA KASNIJE DESILO SE ONO ŠTO NI U SNU NISAM MOGLA ZAMISLITI

Published

on

Velike ljubavi iz mladosti, čak i ako se životni putevi dvoje zaljubljenih raziđu, zauvijek se čuvaju u srcima. Potvrđuje nam to i pismo koje jedne žene po imenu Dina, koja priznaje da je ljubav svog života prepustila drugoj ženi, a sve zbog vlastitog ponosa. Javila mu se nakon više od četrdeset godina i danas su prijatelji na Fejsbuku.

Gospođa Dina piše da ima 64 godine, te je već tri godine udovica. Ona je poželjela povjerljivo da podijeli lijepe i ujedno tužne trenutke svog života, a odnose se na njen ljubavni život.

„Meni je bilo 17 godina, a mojoj tadašnjoj velikoj ljubavi 20 godina. Nakon spontanog upoznavanja, počeli smo se zabavljati. Zaljubljenost je bila obostrana, voljeli smo se i uživali u našim zajedničkim trenucima. Upoznao me s sa svojom porodicom koja me lijepo primila svaki put kad smo ih posjećivali. Jednako je tako bilo i s mojom porodicom, on je zavolio njih i oni njega – piše na početku pisma.

A onda je, opisuje nadalje, došao dan kad je on morao u vojsku.

„Bio je to za nas baš težak rastanak. Prije odlaska mi je predložio da se vjerimo, ali ja nisam pristala jer sam smatrala da se nismo dovoljno dobro upoznali, što sam mu i rekla. Bio je jako tužan, ali me razumio i prihvatio moje mišljenje. Dopisivali smo se redovno, svako pismo sam čekala s nestrpljenjem – povjerava se ona.

„Mislim da nije potrebno opisivati emocije koje bi me preplavile čitajući njegova pisma, svaki put bih se rasplakala. Povremeno je dolazio na otpust kući, a na odlasku smo uvijek iznova zajedno plakali i zaklinjali se na vječnu ljubav. Sve je bilo kao u ljubavnim filmovima dok mi jedno njegovo pismo nije donijelo veliko razočarenje. Napisao mi je: “Prevarila si me”. Pisala sam mu da nije istina i pitala ga otkud mu ta pomisao. Ni dan danas ne znam ko je slagao tako nešto – priča Dina, pa nastavlja:

Rekao je da me je neko vidio kako hodam zagrljena sa nekim dečkom po gradu. Dani su mi prolazili u plaču i boli. Kada je došao iz vojske iznenadio me poziv moje mlađe sestre da izađem pred kuću jer me on čeka napolju i želi da razgovara:

Znam da je to bio trenutak o kojem sam sanjala i silno sam željela da se pojavi i zamoli za oprost, no ja sam mojima kroz plač govorila da ne mogu da izađem. Imala sam svoj stav i držala sam ga se. Boljelo me do beskonačnosti! Sada znam da je to bila neka vrsta ponosa. Kada je otišao, znala sam da je to zauvijek, tužno je i danas nakon četrdeset i po godina.

Dani i godine moje boli su prolazile. U firmi gdje sam se zaposlila radila je njegova rodica od koje sam čula da se oženio. Praznina i bol u srcu i duši su me gušili. Vrijeme je prolazilo, on je dobio kćerku i nazvao je mojim imenom. Ja sam imala nekoliko kratkotrajnih veza, ali sam u svim vezama bila opsjednuta s njim i svakoga sam s njim uspoređivala. Udala sam se za čovjeka koji me je privukao svojim zaista lijepim osobinama. U braku smo dobili dva sina, lijepo smo živjeli u nastojanju da naši sinovi dobiju potrebnu ljubav i obrazovanje, što se na kraju i ostvarilo – priča Dina.

Za vrijeme rata njena porodica se, otkriva, preselila u Dansku.

„Mi smo otišli u Dansku, a moja nezaboravljena ljubav živi u Americi. Danas imam 64 godine, muž mi je umro prije tri godine. Nekih godinu nakon njegove smrti poželjela sam da stupim u kontakt s bivšom ljubavi, te sam mu se javila porukom – kaže Dina.

„Odgovorio mi je rekavši da me želi nazvati. Pričali smo i sada smo prijatelji na Fejsbuku. Šaljemo poruke, a od njega mi stignu i pjesme o našoj ljubavi. Moram da priznam da sam pregledala njegove fotografije i objave koje je stavljao prethodnih godina i našla pjesme koje govore o bivšoj ljubavi koja se ne zaboravlja. Poželjela sam mu sretnu budućnost u ljubavi sa porodicom. Duboko u mom srcu ja tu ljubav još uvijek nosim, ali sudbina nije bila na našoj strani – završila je svoje dirljivo pismo gospođa Dina. (Naj portal)

Sudbine

Dragan Vratonjić ima sjajna iskustva sa Krnjićevim sokom za dijabetes: NISAM VIŠE (PRE)SLADAK

Published

on

Kažu da je rudarski hljeb sa sedam kora, ali će vam vjerovatno svi koji su nekada radili kao vozači kamiona reći isto za svoju profesiju. Duge smjene, nespavanje i visoki rizik, spadaju u opis posla profesionalnog vozača kamiona. Potvrdit će vam to i 35-godišnji Dragan Vratonjić, rodom iz Ivanjice (Srbija), ali već 12 godina živi u Ćaćku.

Sretno je oženjen, otac je dvoipogodišnjeg sinčića, za kojeg bi život dao. Dragan, kao profesionalni vozač, putuje cijelom Evropom. Kamion mu je druga kuća. Ne žali se na posao, jer je zarada dobra, jedino što mu nedostaje porodica. Suprugu i sina viđa u dane vikenda, a ponekada ih ne vidi i po 15 dana.

Za ovaj ragovor smo ga zatekli u Italiji. Veoma prijatan sagovornik ispričao nam je kako je pobijedio dijabetes TIP 1 uz pomoć Konjičkog sirupa, kojeg priprema čuveni travar Mirsad Krnjić, ali i otkrio kako je bajker od malih nogu. Motore ja zavolio uz ujaka još kao dječačić i od tada je u bajkerskom svijetu. Priprema se za susret bajkera u Trebinju koji je zakazan početkom juna. Kaže, već je rezervisao hotelski smještaj za sebe i suprugu, pomalo je uzbuđen jer prvi put u životu dolazi u Bosnu, a mnogo toga lijepog je čuo o Bosni i Bosancima.

Visoke vrijednosti šećera za njega su prošlost. Dijabetes Tip 1 je nestao. Njegova gušterača radi kao “švajcarski sat”. On se danas sjano osjeća!

A samo pola godine ranije njegovo stanje je bilo zabrinjavajuće. Čak je proveo 15 dana na bolničkom liječenju.

“Krajem prošle godine sam osjetio da nešto nije uredu sa mojim zdravljem. Najčudnije mi je bilo što sam često ustajao noću da mokrim, a to ranije nije bio slučaj. Odmah poslije novogodišnjih praznika otišao sam da obavim medicinske pretrage. Nalazi su pokazali da mi je visina šećera 21. Uz to bile su i neke bakterije u mokraći, pa su me zadržali u bolnici 15 dana. Nakon što su upalu sanirali, poslali su me kući te mi propisali da 4 puta dnevno primam inzulin – započinje priču Dragan Vratonjić.

Riječ je o onom rjeđem tipu bolesti koji predstavlja svega 10 posto svih slučajeva dijabetesa, a obično se javlja u razdoblju između djetinjstva i 30. godine života, najčešće u doba djetinjstva i adolescencije. Draganova gušterača proizvodila je neznatnu količinu inzulina, hormona koji reguiše metabolizam ugljikohidrata u tijelu.

Uz sve to šokantno je djelovala informacija da za dijabetes tipa 1 nema lijeka, osim što se bolest može držati pod kontrolom injekcijama hormona inzulina kako bi Dragan mogao imati relativno normalan život.

Tromjesečno prosjek šećera kod Deragana je iznosio 22 jedinice, tako da je inzulinska terapija bila jedino rješenje

“U januaru su mi nalazi bili katastrofalni. Oscilacije šećera su bile svakodnevne od hipo do hiper. Nije bilo ni malo dobro za moje zdravlje, a dodatni rizik je bio što sam stalno za volanom, putujem po cijeloj Evropi. Dakle, imam i neuredan život, a dijabetes zahtijeva poseban režim ishrane, fizičke aktivnosti – kazuje naš sagovornik.

Priznaje da do tada ništa nije znao o šećernoj bolesti, ali se počeo privikavati na novi način života.

“Čim sam izašao iz bolnice, slučajno čujem da je prijatelj moga druga koristitio Krnjićevu terapiju za šećernu bolest, te da je vrlo brzo normalizirao vrijednosti šećera. Odmah sam stupio u kontakt sa Mirsadom Krnjićem u Konjicu, a on me povezao sa doktorom Mišom Vučkovićem i nutricionistom Anom Trkuljom.

Kako su bili svježi nalazi, odmah sam preuzeo terapiju, uz preporuku da prvih dana uzimam i biljnu terapiju i inzulin. Redovno sam ih obavještavao o vrijednostima šećera, a kako su se one vraćale u normalu tako sam smanjivao doze inzulina. Dvadesetak dana kasnije ja sam prestao da se bodem injekcijama inzulina – priča Dragan.

Trajala je ta njegova borba sa dijabetesom skoro tri mjeseca. Dragan je ukupno potrošio tri kompletne terapije, a od nedavno ne pije više ni sirup…Uzimao je samo čajeve, ali ni njih više ne pije. Nema potrebe!

“Ja evo već skoro mjesec dana ne pijem više Krnjićvu terapiju, a kontrolišem redovno vrijednosti šećera. One su u normali. Stesao sam i 20-tak suvišnih kilograma, strogo se pridržavam uputa Ane Trkulje Vučković u vezi režima ishrane. Pojedem ponešto i od “zabranjene” hrane, ali šećer je uvijek u granicama normalnih vrijednosti – ne krije svoje zadovoljstvo Dragan.

Nakon svega Dragan će vam kazati da je bilo svega, a najviše neprospavanih noći i strahova od posljedica šećrene bolesti. Na kraju on je uz pomoć biljnih terapija travara Mirsada Krnjića iz Konjica, te stručne savjete Miše i Ane Vučković pobijedio. Njegovi nalazi su odlični, tabele idealne, a on “puca” od zdravlja.

Kontakt telefon travara Mirsada Krnjića je 061 383 325. Pozivni za BiH je 00387.

Brojna svjedočenja prezadovoljnih pacijenata i možete pronaći i na Facebok grupi: Biljem protiv šećerne bolesti (Naj portal)

Nastavi čitati

Preporučujemo

Trending