Postoje ljudi kojima je novac u životu sve. Koji gaze preko leševa i ne prezaju ni od čega, u traganju za načinima kako da još više uvećaju svoje bogatstvo, pritom ne mareći za ljude oko sebe, jer im je sva ljudskost nestala, ukoliko su je ikad i imali.
A postoje i oni drugi, koji bi skinuli sopstvenu kožu sa leđa kako bi pomogli drugima, iako ni za sebe nemaju. Top su oni koji su pravi heroji i koji dobra djela čine čistog srca, bez skrivenih motiva i poriva. Kojima je prava nagrada sama činjenica da su pomogli nekome, bez da traže priznanje za svoju iskonsku dobrotu.
Postoje i oni koji bi da saperu vlastite grijehe, jer ih proganja prošlost. Takav je 51-godišnji Bratislav Stanković iz Beograda koji koji je zbog dijagnostifikovane bolesti završio u invalidskim kolicima.
Nekada je bio uspjšan vaterpolista, devedesetih godina u vrijeme krvavog raspada Jugoslavije otišao je na ratišta. Ne zna koliko je i da li je ubijao ljude na drugoj strani, ali jeste pucao.
Priča u kojoj se Stanković našao zaista je toliko potresna, da zaslužuje da se o njoj napiše roman. Rođeni je Beograđanin iz, kako sam kaže, bogate porodice. Odrastao je u naselju Braće Jerković, bio je uspešni vaterpolista, a bolne devedesete proveo je na ratištima kao pripadnik 63. padobranske brigade.
“Znate ono kad kažu: „Od vrha do dna“? E to vam je moja životna priča – kaže Bratislav, koji danas živi u nemaštini, sam, nepokretan i zaboravljen od svih, osim humanih ljudi koji se nađu da mu pomognu.
Nakon svega, od momka grdosije ostao je bespomoćan čovjek. Kao da ga je stigla neka kazna. Bratislavu je danas potreban novac za liječenje, skuplja ga na beogradskim ulicama. Zbog multipla skleroze ostao je u kolicima, potrebna mu sredstva za liječenje
Ali, Bratislav je postao i humanitarac. On često zarađeni novac prosjačenjem poklanja težim socijalnim slučajevima. Nedavno je sav prikupljeni novac darovao za teško oboljelog Vukana Stojiljkovića, koji boluje od spinalne mišićne atrofije. Humani ljudi su u Beogradu postavili štand skupljajući novac za dijete, nedaleko od mjesta gdje Bratislav prosi. Posmatrao je kako se situacija odvija i nije bio zadovoljan.
“Ljudi su nešto slabo prilazili štandu. Nisam više mogao da izdržim. Zakotrljao sam točkove i prišao kolicima sa svojom kutijom. Istresao sam sav novac u Vukanovu kutiju. Njegova majka, jedna divna žena, odmah je prišla da me zagrli i da se slika sa mnom – ispričao je Bratislav, tek pošto su mu novinari rekli da znaju šta se dogodilo.
Nakon svega što ga je stiglo u životu, Bratislav se trudi da pomogne ljudima u nevolji. Nažalost, shvatio je to tek kada je završio u invalidskim kolicima I kada su počele da ga proganjaju slike iz devedesetih godina sa ratišta. (Naj portal)
