Kada ljudi pokažu ono što u sebi nose, a svijet zašuti: Bečka noć i bosansko lice koje se rijetko vidi.
Razbija predrasude
Postoje dani u kojima se čovjek i narod pokažu bolje nego što o sebi misle, i bolje nego što drugi o njima govore.
Ali takvi dani, čudnom nekom igrom sudbine, prođu tiho. Jer buka je oduvijek bila privlačnija od razumijevanja, a ružno od lijepog glasnije.
U toj tišini ostade nezabilježena jedna slika vrijedna više od svake vijesti: desetine hiljada Bosanaca u Beču, i grad koji odjekuje samo pjesmom i dostojanstvom.
Čudno je to: kada se dogodi nešto dobro, nešto što razbija predrasude, to se u ljudima nekako ne zadrži. Kao da je svijet navikao gledati nas samo kroz lom i zebnju.
A kad pokažemo mir — niko ga ne zna protumačiti.
Beč je te večeri bio ogledalo.
Austrija, država hladne preciznosti i tihe sigurnosti, otvorila je kapije kao što domaćin otvara vrata kuće — bez straha, bez sumnje, bez zle slutnje.
Topla narav
I u tom otvaranju, kao u staroj priči, prepoznalo se da se povjerenje uvijek vraća istom mjerom.
Jer narod koji je ušao u taj grad nije tražio ništa osim da bude dio trenutka: da navija, da pjeva, da pokaže ono naše unutrašnje, tople naravi, koja u buci svakodnevice nekad izgleda divlja, a u tuđoj zemlji — gospodska.
I zato je ta bečka noć bila ogledalo: i Austrijancima i Bosancima.
Jednima da vide koliko je snage u otvorenosti, drugima da shvate koliko dobro u njima čuči, samo ga treba pozvati.
Bosna ima dva lica — ali jedno se rjeđe vidi.
Jedno lice Bosna pokazuje u svojim uskim krugovima, kada je pritjerana uza zid, kada se bori sa sobom i drugima.
Ali drugo lice, ono tiše i ljepše, vidjelo se u Beču: lice naroda koji zna red, koji se poštuje, koji cijeni domaćina, koji zna pripaziti na sebe i druge kao da su mu najbliži.
To lice nije proizvod trenutka, nego odgoja, historije, običaja i unutrašnje potrebe da se bude čovjek čak i onda kada se to ne traži. I to lice treba zapisati, jer brzo izblijedi ako ga niko ne spomene.
Kao kod kuće
Historija između Austrije i Bosne – dug razgovor bez riječi
Ove dvije zemlje, ma koliko različite bile, imaju dugu tišinu između sebe — onu tihu vezu koju ne treba objašnjavati, kao stare komšije koje znaju šta su jedna drugoj, makar to ne govorile.
Prošlo je više od jednog vijeka od austrougarskih dana, ali trag je ostao: u zgradama, mostovima, navikama, pa i u ljudima koji danas u Beču žive kao da su tu oduvijek pripadali.
Možda je zato i bilo toliko lako: Beč nas je prepoznao, a mi smo se u Beču snašli kao kod kuće.
U vremenu u kojem svi čekaju loše vijesti – dobro se mora reći glasno
Ta noć nije donijela incident, nego primjer. Nije donijela strah, nego potvrdu da se kultura ne mjeri uniformama nego ponašanjem.
I nije bila samo sportski događaj — bila je dokaz šta jedan narod može biti kad mu se da prostor da bude najbolja verzija sebe.
I zato bi bilo dobro da se ta slika ne izgubi među redovima vijesti o svemu onome što nas sapliće.
Jer dok god postoje trenuci poput bečke noći, dotle postoji i nada da smo bolji nego što mislimo.
A to je poruka koju vrijedi zapisati — i zapamtiti.
A. Mirvić (Naj portal)
Pročitajte još:
NAŠ HEROJ Ovo su sinovi Sergeja Barbareza: Slavili očev trijumf na Bilinom polju
