Valjda u nestašici prave sarajevske raje i legendi koje se kriju u običnim ljudima, počeli su da se snimaju dokumentarci o estradnjacima. Doduše, Semir Cerić Koke nije Kemo Monteno, Dino Merlin, Nazif Gljiva, Mića Vukašimnović… Nema tu karizmu, a ni pečat. Jedino što je vrijedno u filmu jeste što je dijete sarajevskih mahala, pa je kroz priču o svom djetinjstvo oživio upravo taj život.

Ovaj Sarajlija sa Bistrika, u duhovitom, ali i emotivnom tonu, pripovijeda šarmantne zgode i nezgode svog djetinjstva, odrastanja i pjevačke karijere. Koke sa sjajem u očima priča o “filozofiji” i adetima bistričke mahale koji su ga neminovno formirali i karakterno odredili u životu. Sve je dodatno prožeto prisjećanjima i pikantnim anegdotama sa estrade.

On je otkrio i kako je dobio nadimak Koke.

“Kad sam bio mali dječak, tu su bile barake i bili su ćumezi. Ja sam volio da ganjam koke, ganjao i sve sam govorio “koka”. Starije šaljivdžije su mi tada dali nadimak Koka. Pošto se u mahali svi nadimci završavaju na e, postao sam i ostao Koke – rekao je naš pjevač.

U dokumentarcu je govorio i o svom sunećenju i ko mu je tada ukrao pare, kako je kao dječak ispao iz teretnog voza, počecima svoje estradne karijere, koja mu je pjesma promijenila život… Prisjetio se krađe bratovih cipela za prvi izlazak sa curom, kačenja za “ćiru”,

“Potječem iz jedne radničke porodice, gdje se skromno živjelo. Škola mi nije išla posebno, uvijek je bila trica, ponekad četvrtica. Počeo sam pjevati u jednom lokalu iznad Baščaršije. Često sam izlazio u “Estradu”, ali bilo me je stid da kažem da pjevam po kafanama. Tu sam upoznao Miću Vukašinovića i tu je nastala pjesma “Sjećaš li se, Sanja”. Vinuo sam se u estradne visine i izašao iz anonimnosti – kaže između ostalog Koke.

Na kraju je poručio, pomalo mangupski: “Ako vas neko pita ko je taj Koke, recite mu dole, gdje je sarajevska raja”. Koke nije pričao o šanerskim poslovima, kockarnicama, ćuzi… To bi odvuklo filmsku priču u nekom drugom pravcu. (Naj portal)